22.06.2009.
Luna, tako ću se zvati. Jer moj muškarac je mrtav i shizofreničan. Il bar nešto od toga.
Sasvim savršena scenografija
U središtu
S milijun nepotrebnih statista oko
**
**
Trebaš me tu i tamo
Samo uštipnuti za lakat da bi shvatio koliko sam zapravo slaba
Slutim da ne znaš kako
Imam onu kuglu u želucu kad mislim na ljeto
I tvoju opijenost
Dok bušim misli i postavljam ih ovdje da bih mislila da se čujem
Dovoljno jasno
Pa da mi bude lakše
Disati u sljedećem jutru
Čekam
Palim cigaretu
I prosipam se mrtvom prašinom tvog daha
Sasvim sterilnog
Koji je ostao negdje tamo kraj Botaničkog vrta prije 3 dana
Mokrim stopalima gazim po papirnim vrećama pobacanim po stanu
Da se ne bih poskliznula
Noću nemoguće je spavati od fluorescentnih leptirica koje se kao za inat
Zalijeću u baš moje prozore.
Pa mislim da umišljam od količine kofeina ili votke
Umišljam da u zraku postoji nešto više od prostih udaha
I nedostatka savijesti
Usporenog govora i nepovratka
**
**
Tišine koja se krotko skuplja oko malenih neonskih žarulja
A šušnjeva koji ostaju u mojoj glavi još satima nakon
Zadnjeg mog odlaska u kupaonicu
Da bih si zalila zapešća ledenom vodom
21.06.2009.
Ako spavam, tko će mi dati mjesec?
- Ti plačeš?
Da.
- Ali što se izmijenilo? Ako si je zaista ljubio, ljubio si je istodobno kad i mene i mnoge druge. To nije razlog da zbog njene smrti tri dana i tri noći juriš po poljima i vraćaš se tako neprijateljskog lica.
Ludo, tko govori o njoj? Zar ne misliš da se može plakati i zbog nečeg drugog, a ne samo zbog ljubavi?
- Oprosti, ali pokušavam razumjeti.
Ljudi plaču zato što sve nije onakvo kakvo bi moralo biti.
- Učiniti ću sve što hoćeš. U mojm godinama čovjek zna da je život zao. Ali ako je zlo već na zemlji, zašto ga činiti još većim?
Ne razumiješ. Ali zar je to sad važno? Možda se iz toga izvučem. Ipak, osjećam kako u meni rastu bića bez imena. Kako da se od njih branim?
Oh, znao sam da čovjek može biti očajan, ali nisam znao što to znači. Mislio sam, kao i svi, da je to bolest duše. Ali ne, tijelo je ono koje trpi. Boli me koža, bole me grudi i udovi. Glava mi je prazna i hvata me muka. A najgori je ovaj okus u ustima. Nije to ni smrt, ni krv ni groznica, nego sve zajedno. Ako samo pomaknem jezik sve odmah postaje crno, i ljudi mi se počinju gaditi. Kako je teško, kako je gorko postati čovjek.
- Moraš spavati, dugo spavati, opustiti se i ne razmišljati više. Bdjet ću nad tvojim snom. Kad se probudiš, opet ćeš željeti svijet. Posluži se tada svojom moći da jače zavoliš ono što još može biti. I ono štoje nemoguće zaslužuje priliku.
Ali za to je potreban san i zaborav. A to je nemoguće.
- Tako mi je žao što si umoran. Ali dođe vrijeme kada ruka opet postane snažna.
I kamo da je položim? I čemu snažna ruka, čemu ta čudna moć ako ne mogu izmijeniti red stvari, ako ne mogu načiniti da sunce zapada na istoku, patnja da nestane i ljudi da ne umiru?
Ne, svejedno je hoću li spavati ili ostati budan ako ne mogu izmijeniti red ovog svijeta.
- Pa da budeš ravan bogovima? Ne znam strašnije ludosti
.
I ti misliš da sam lud. A ipak, što je bog da bih mu želio biti ravan? Iznad bogova je ono što danas želim iz sve duše; da vladam kraljevstvom u kojem će gospodovati nemoguće.
- Ti ne možeš postići da nebo prestane biti nebo, i lijepo lice da postane ružno, a čovjekova duša da bude hladna.
Pomiješat ću nebo i more, rugobu i ljepotu, a iz patnje mora šiknuti smijeh.
- Postoji dobro i zlo, plemenito i nisko, pravedno i nepravedno. Kunem ti se da će tako i ostati!
Ali ja hoću da se izmijeni. Ovom ću vijeku pokloniti jednakost! I kad sve bude poravnato, kad nemoguće bude na zemlji, a mjesec u mojim rukama, izmijenit ćemo se možda i svijet i ja, a ljudi neće umirati i bit će sreti.
(krik)
- Nećeš moći zanijekati ljubav!
Učinit ćeš sve što ti kažem?!
- Sve. Samo prestani
Bit ćeš okrutna.
- Okrutna.
Hladna i neumoljiva.
- Neumoljiva
I patit ćeš.
- Da, ali postajem luda.
...
13.06.2009.
Bit ću okrutna.Bit ću hladna i neumoljiva.I patit ću
Kolika može biti čovjekova usamljenost?!
Boli ga glava, hvata ga muka, a taj okus u ustima... to nije krv, ni bolest, ni smrt, već sve to zajedno.
Ali on je Bog i ne spava.
Jer traži Lunu
Crna kava bez šećera i cigareta.
Rakija.
Dobro jutro, svijete.
Danas se osjećam ovako. Pogledaj me, lupni po glavi, i reci mi još jednom da će sve biti uredu. Nekad mi je to pomagalo, al valjda sam se zastitila.
Daj, ovaj put budi malo maštovitiji.
Smanjila sam kiklopa sinoć kad smo izašli na pivo, strpala ga u torbu. Treptao je onim svojim jednim krmeljavim okom pokušavajući me nagovoriti da ga ne zavitljam u prvu kantu za smeće. Popustila sam i ovaj put. Evo ga sjedi na polici pokraj Shivinog kipa i zadovoljno se smješka. Ponovno je pobjedio. I tako će vjerojatno biti uvijek. Odustala sam od svojih pravila, ionako ih se nitko ne pridržava, čak ni ja.
Noćas sam spavala sama, s mrljama od zemlje na koljenima, osušenom krvi pod nosom, hrapavih bjeloočnica, posloljenih trepavica, s milijun knjiga oko sebe.
Sanjala sam sjebanu grotesknu priču koja je imala početak, sredinu i kraj, i mrtvog boga. Podsvijest jebeno radi, zaista.
Izmučena sam se probudila, sa zvukom bušilice u uhu. I nakon tako dugo vremena poželjela sam biti doma.
Poželjela sam sve masne informacije, sve kilometarske stihove, trešteću muziku i votku šutnuti nogom i reći im neka odjebu od mene. Al nisam, sviđa mi se ta igra intelektualizma oko mene. Il bar mislim tako.
Mi nismo nikad zapravo završili bivati, zato mu kosa i jest tako neprirodno ravna.
(Mučim se s ljudima uistinu.
Uživam u sebi. I u tebi ponekad.
Prije nekoliko dana rekla mi je da je zabrinuta za mene, da ću ostati sama, jer djelujem kao da mi je sve svejedno. Šutjela sam, ležeći i buljeći u strop.
Mislila sam o tome što je rekla, nakon nekoliko trenutaka misli su mi odlutale. Zaboravila sam o čemu smo uopće pričale. Sjetila sam se nakon par dana.
Da je bila kraj mene opet, rekla bih joj da ima pravo i da ću ostati sama.
I da ima pravo opet i da me nije briga.
Vjerojatno bih lagala, al rekla bih joj to, jer sam danas raspoložena da baš to kažem.
Sama?
Kako je to uopće moguće?
Ovdje stvari funkcioniraju drukčije. Sreća diše drukčije. Psi trče drukčije.
Ovdje kruh košta 8, 30 kn.
Ovdje je prazan hladnjak, sunce nema snagu kao tamo dolje.
Ovdje sam naučila disati pod vodom, i nakon udaraca više ne ostaju modrice. Ovdje se ne plače.
Vrijeme miriše na pokošenu travu. Brusnica ostavlja manje uočljive tragove.)
Dok sam ovdje
Ja često sjedim u vaakumu i pišem tebi. Pisma koja nikada neću poslati jer sam svjesna kako ih nećeš znati pročitati onako kako ja želim. Često lupam po tipkovnici zgužvane misli, izreckane osjećaje, poluzaboravljene kazališne scenografije, ideje koje su bile sasvim solidne prije pola boce votke, savršene prilaske, tvoje zagrljaje u mračnim stanovima.
I još toliko toga.
Ja često sjedim i pišem nepoznatim ljudima čija mi lica govore mnogo više od glasova, i ruke mi pričaju.
Namreškana čela. Oprezan hod, kao kod mačke, noga ispred noge.
Ja često zbijam sate pod nokte, pa ih grizem i pljuvam skupa s njima. Pijem ih s kavom, dok pišem nebuloze, priče bez početka i kraja. Davno odigrane drame, zamišljajući da ih postavljam na kazališne daske, pa se hranim svjetlima.
Sjedim pol noći, tražeći odgovarajuće kvačice i bolesne naume, ljudi koji su uspjeli prenijeti poruku. Tražim shizofreničare, alkoholičare, pjesnike, budale. Tražim udarce, padove, crne dubine, otečene jezike. Alkemiju, metafiziku i mučninu. Gradove na scenama svjetla, Huxlijeva vrata.
Hranim mačke hidrinim mlijekom, puštam ih da se igraju sa šepavim Vulkanom. Potpuno predana svojim Poslanicama crnilu,
Tražim mjesec s krvavim prstenom oko sebe.
Ako ikad poželiš osjetiti okus jagode u Jani s okusom jagode, javi se njemu, on zna da su ledišta različita, on će samo za tebe zalediti vodu i dati ti da srčeš i ližeš savršeno sladak sirup.
Prava jagoda.
Ako poželiš osjetiti okus bolesti, javi se meni, ja znam čitati ožiljke zatvorenih očiju, samo za tebe kristalizirat ću krila noćnih leptira i patuljaka, možda ti dopustim i da moliš za još.
Onako kako samo ti znaš
**
Boli ga glava, hvata ga muka, a taj okus u ustima... to nije krv, ni bolest, ni smrt, već sve to zajedno.
Ali on je Bog i ne spava.
Jer traži Lunu
Crna kava bez šećera i cigareta.
Rakija.
Dobro jutro, svijete.
Danas se osjećam ovako. Pogledaj me, lupni po glavi, i reci mi još jednom da će sve biti uredu. Nekad mi je to pomagalo, al valjda sam se zastitila.
Daj, ovaj put budi malo maštovitiji.
Smanjila sam kiklopa sinoć kad smo izašli na pivo, strpala ga u torbu. Treptao je onim svojim jednim krmeljavim okom pokušavajući me nagovoriti da ga ne zavitljam u prvu kantu za smeće. Popustila sam i ovaj put. Evo ga sjedi na polici pokraj Shivinog kipa i zadovoljno se smješka. Ponovno je pobjedio. I tako će vjerojatno biti uvijek. Odustala sam od svojih pravila, ionako ih se nitko ne pridržava, čak ni ja.
Noćas sam spavala sama, s mrljama od zemlje na koljenima, osušenom krvi pod nosom, hrapavih bjeloočnica, posloljenih trepavica, s milijun knjiga oko sebe.
Sanjala sam sjebanu grotesknu priču koja je imala početak, sredinu i kraj, i mrtvog boga. Podsvijest jebeno radi, zaista.
Izmučena sam se probudila, sa zvukom bušilice u uhu. I nakon tako dugo vremena poželjela sam biti doma.
Poželjela sam sve masne informacije, sve kilometarske stihove, trešteću muziku i votku šutnuti nogom i reći im neka odjebu od mene. Al nisam, sviđa mi se ta igra intelektualizma oko mene. Il bar mislim tako.
Mi nismo nikad zapravo završili bivati, zato mu kosa i jest tako neprirodno ravna.
(Mučim se s ljudima uistinu.
Uživam u sebi. I u tebi ponekad.
Prije nekoliko dana rekla mi je da je zabrinuta za mene, da ću ostati sama, jer djelujem kao da mi je sve svejedno. Šutjela sam, ležeći i buljeći u strop.
Mislila sam o tome što je rekla, nakon nekoliko trenutaka misli su mi odlutale. Zaboravila sam o čemu smo uopće pričale. Sjetila sam se nakon par dana.
Da je bila kraj mene opet, rekla bih joj da ima pravo i da ću ostati sama.
I da ima pravo opet i da me nije briga.
Vjerojatno bih lagala, al rekla bih joj to, jer sam danas raspoložena da baš to kažem.
Sama?
Kako je to uopće moguće?
Ovdje stvari funkcioniraju drukčije. Sreća diše drukčije. Psi trče drukčije.
Ovdje kruh košta 8, 30 kn.
Ovdje je prazan hladnjak, sunce nema snagu kao tamo dolje.
Ovdje sam naučila disati pod vodom, i nakon udaraca više ne ostaju modrice. Ovdje se ne plače.
Vrijeme miriše na pokošenu travu. Brusnica ostavlja manje uočljive tragove.)
Dok sam ovdje
Ja često sjedim u vaakumu i pišem tebi. Pisma koja nikada neću poslati jer sam svjesna kako ih nećeš znati pročitati onako kako ja želim. Često lupam po tipkovnici zgužvane misli, izreckane osjećaje, poluzaboravljene kazališne scenografije, ideje koje su bile sasvim solidne prije pola boce votke, savršene prilaske, tvoje zagrljaje u mračnim stanovima.
I još toliko toga.
Ja često sjedim i pišem nepoznatim ljudima čija mi lica govore mnogo više od glasova, i ruke mi pričaju.
Namreškana čela. Oprezan hod, kao kod mačke, noga ispred noge.
Ja često zbijam sate pod nokte, pa ih grizem i pljuvam skupa s njima. Pijem ih s kavom, dok pišem nebuloze, priče bez početka i kraja. Davno odigrane drame, zamišljajući da ih postavljam na kazališne daske, pa se hranim svjetlima.
Sjedim pol noći, tražeći odgovarajuće kvačice i bolesne naume, ljudi koji su uspjeli prenijeti poruku. Tražim shizofreničare, alkoholičare, pjesnike, budale. Tražim udarce, padove, crne dubine, otečene jezike. Alkemiju, metafiziku i mučninu. Gradove na scenama svjetla, Huxlijeva vrata.
Hranim mačke hidrinim mlijekom, puštam ih da se igraju sa šepavim Vulkanom. Potpuno predana svojim Poslanicama crnilu,
Tražim mjesec s krvavim prstenom oko sebe.
Ako ikad poželiš osjetiti okus jagode u Jani s okusom jagode, javi se njemu, on zna da su ledišta različita, on će samo za tebe zalediti vodu i dati ti da srčeš i ližeš savršeno sladak sirup.
Prava jagoda.
Ako poželiš osjetiti okus bolesti, javi se meni, ja znam čitati ožiljke zatvorenih očiju, samo za tebe kristalizirat ću krila noćnih leptira i patuljaka, možda ti dopustim i da moliš za još.
Onako kako samo ti znaš
**
06.06.2009.
revolucija nutrine il samo shizofreniČar bez ijednog dramskog djela?
¤ uši
Nepravilno crvenilo na lijevom obrazu
Koliko bolesti okolo mene
Proljetne oči i bog u sumraku
Pročitaj mi razgovijetno, bez zastajkivanja
Vaš smijeh s kotača bicikla
I reci jesmo promijenili nutrinu
On je zabrinut
I bolestan zbog nas
Ja volim mislit da je zbog mene
Nemam sreće
S čovječanstvom kao ni Artaud
To je već svima jasno zar ne
Nemamo sreće
Jebene vage
Skvrčena stopala
Na pedalama
Lucidnost sam ostavila negdje na prvom skretanju
Za novo doma
I prestala se brinut oko boli u plućima
Sada kada nitko ustvari
ne shvaća rezoluciju bitka
i dok smo svi potrpani u isti koš
i lagala sam kad sam rekla
da mi netko treba
lagala sam gledajući u ta dva tamna kruga ispod obrva na tvojem licu
**