Kolika može biti čovjekova usamljenost?!
Boli ga glava, hvata ga muka, a taj okus u ustima... to nije krv, ni bolest, ni smrt, već sve to zajedno.
Ali on je Bog i ne spava.
Jer traži Lunu
Crna kava bez šećera i cigareta.
Rakija.
Dobro jutro, svijete.
Danas se osjećam ovako. Pogledaj me, lupni po glavi, i reci mi još jednom da će sve biti uredu. Nekad mi je to pomagalo, al valjda sam se zastitila.
Daj, ovaj put budi malo maštovitiji.
Smanjila sam kiklopa sinoć kad smo izašli na pivo, strpala ga u torbu. Treptao je onim svojim jednim krmeljavim okom pokušavajući me nagovoriti da ga ne zavitljam u prvu kantu za smeće. Popustila sam i ovaj put. Evo ga sjedi na polici pokraj Shivinog kipa i zadovoljno se smješka. Ponovno je pobjedio. I tako će vjerojatno biti uvijek. Odustala sam od svojih pravila, ionako ih se nitko ne pridržava, čak ni ja.
Noćas sam spavala sama, s mrljama od zemlje na koljenima, osušenom krvi pod nosom, hrapavih bjeloočnica, posloljenih trepavica, s milijun knjiga oko sebe.
Sanjala sam sjebanu grotesknu priču koja je imala početak, sredinu i kraj, i mrtvog boga. Podsvijest jebeno radi, zaista.
Izmučena sam se probudila, sa zvukom bušilice u uhu. I nakon tako dugo vremena poželjela sam biti doma.
Poželjela sam sve masne informacije, sve kilometarske stihove, trešteću muziku i votku šutnuti nogom i reći im neka odjebu od mene. Al nisam, sviđa mi se ta igra intelektualizma oko mene. Il bar mislim tako.
Mi nismo nikad zapravo završili bivati, zato mu kosa i jest tako neprirodno ravna.
(Mučim se s ljudima uistinu.
Uživam u sebi. I u tebi ponekad.
Prije nekoliko dana rekla mi je da je zabrinuta za mene, da ću ostati sama, jer djelujem kao da mi je sve svejedno. Šutjela sam, ležeći i buljeći u strop.
Mislila sam o tome što je rekla, nakon nekoliko trenutaka misli su mi odlutale. Zaboravila sam o čemu smo uopće pričale. Sjetila sam se nakon par dana.
Da je bila kraj mene opet, rekla bih joj da ima pravo i da ću ostati sama.
I da ima pravo opet i da me nije briga.
Vjerojatno bih lagala, al rekla bih joj to, jer sam danas raspoložena da baš to kažem.
Sama?
Kako je to uopće moguće?
Ovdje stvari funkcioniraju drukčije. Sreća diše drukčije. Psi trče drukčije.
Ovdje kruh košta 8, 30 kn.
Ovdje je prazan hladnjak, sunce nema snagu kao tamo dolje.
Ovdje sam naučila disati pod vodom, i nakon udaraca više ne ostaju modrice. Ovdje se ne plače.
Vrijeme miriše na pokošenu travu. Brusnica ostavlja manje uočljive tragove.)
Dok sam ovdje
Ja često sjedim u vaakumu i pišem tebi. Pisma koja nikada neću poslati jer sam svjesna kako ih nećeš znati pročitati onako kako ja želim. Često lupam po tipkovnici zgužvane misli, izreckane osjećaje, poluzaboravljene kazališne scenografije, ideje koje su bile sasvim solidne prije pola boce votke, savršene prilaske, tvoje zagrljaje u mračnim stanovima.
I još toliko toga.
Ja često sjedim i pišem nepoznatim ljudima čija mi lica govore mnogo više od glasova, i ruke mi pričaju.
Namreškana čela. Oprezan hod, kao kod mačke, noga ispred noge.
Ja često zbijam sate pod nokte, pa ih grizem i pljuvam skupa s njima. Pijem ih s kavom, dok pišem nebuloze, priče bez početka i kraja. Davno odigrane drame, zamišljajući da ih postavljam na kazališne daske, pa se hranim svjetlima.
Sjedim pol noći, tražeći odgovarajuće kvačice i bolesne naume, ljudi koji su uspjeli prenijeti poruku. Tražim shizofreničare, alkoholičare, pjesnike, budale. Tražim udarce, padove, crne dubine, otečene jezike. Alkemiju, metafiziku i mučninu. Gradove na scenama svjetla, Huxlijeva vrata.
Hranim mačke hidrinim mlijekom, puštam ih da se igraju sa šepavim Vulkanom. Potpuno predana svojim Poslanicama crnilu,
Tražim mjesec s krvavim prstenom oko sebe.
Ako ikad poželiš osjetiti okus jagode u Jani s okusom jagode, javi se njemu, on zna da su ledišta različita, on će samo za tebe zalediti vodu i dati ti da srčeš i ližeš savršeno sladak sirup.
Prava jagoda.
Ako poželiš osjetiti okus bolesti, javi se meni, ja znam čitati ožiljke zatvorenih očiju, samo za tebe kristalizirat ću krila noćnih leptira i patuljaka, možda ti dopustim i da moliš za još.
Onako kako samo ti znaš
**
12:30 -
Komentiraj { 5 }
-
# -
On/Off