svi odrazi i plave nedjelje mom tijelu nedovoljne su
votka i rakija
utrnuti prsti i čeljust koja šeta
doživljavam


samo nemoj mi mjesec tjerat vatrometom
jer onda oči postaju zatvorene školjke

Uzak put, sjenovit i zamantran, pretopao .dno tenisica mi se topi
Scenografija u glavi i Bez tebe
Milijun balkona milijun sreća i tuga

.nemoj me dirati po ruci dok on gleda
ma nemoj me dovraga uopće dirati po ruci
jer to više nije lijepo. sad iritira. i koža koju dotakneš upali se.pa boli.
ne volim te više. trebao si to davno shvatiti.

Uzak put, sjenovit i zamantran, usporen .stalno me vraća unatrag
Cigareta i iskrivljen kotač na posuđenom biciklu
Čudno mjesto kao iz filmova. Savršena zgrada.
Vodila bih te tamo. baš tamo. zatrpala betonom i
Vadila mušice uhvaćene u tvoju kosu.

.ne želim da ti se sviđa što te želim vidjet
pogotovo.jer.ti.se.to.ne.bi.trebalo.sviđati.
dovraga ja uvijek pogrešno volim. nemoj postati žut.
Siv mi odgovaraš. naše boje se slažu.
reći ću ti to čim vidim da ti se sviđa što se meni sviđa što te gledam.
volim te gledati jer si lijep

kad gledam mjesec pored tvog imena.redovito kažem sama sebi pa njoj.moja ljubav spava.
ma zečevi više nisu dovoljni i želim sama oblikovati emociju rukama od gline i poslati ju zrakom.

i nije mi teško dati mu pet kuna dok mrmlja o krizi i državi sporo trepćući već polupijan.
al onda želim da stoji i gleda kako povraćam kiselinu ljudi,
koju sam upila kožom to popodne.

platit ću da gledaš. eto platit ću tvoju opijenost i smrt.
samo još trenutak drži kapke otvorene.
i gledaj me jer dugo već ne mogu zaspat.

prokleta vrućina. proklete leptirice.
i mjesec

Moje noćne leptirice umiru svaku noć. Jedna za drugom. Samo ih ujutro nađem na podu.
Svaku noć dođu nove. I one umru. I tako to ide već dva tjedna.
Hajde dođi i ti, možda se i tebi to dogodi. Ionako stalno pričaš kako ti ništa nema smisla. Možda te nađem ujutro razljepljenog na bijelom zidu.

Mrtve leptirice nakon nekoliko dana usisam. Netko mi je rekao da to nije uredu. Da bi ih trebala samo pokupiti i baciti kroz prozor. Ja ih sahranim u usisivač. Moj usisivač postao je groblje noćnih leptirica. Što tom fali?

Nedostaju mi po danu. Njihova bijela krila. I tapkanje po prozorima.

Na intervjuu su me pitali analizu Lyncha, pričala sam deset minuta, počeli su zijevati. I šutati. Samo me onaj nadobudni starčić bezizražajno gledao. Na kraju sam prošla. Možda zbog Lyncha, a možda jer im je bilo žao gledati me kako se knjigom lupam po glavi.
Nije bitno. Prošla sam. I sada ću stalno šetati gore dolje. Odnosno, voziti ako uspijem vratiti lanac gdje mu je mjesto. Ili ako netko to napravi za mene.
Čekaju me soneti. Uzela sam Rilkea. On je volio Orfeja. Ja ne.

Ugravirala bih si Yantru u zapešće, ali nemam toliko novca.
Jedino da prodam usisivač.
Ali gdje ću onda s leptiricama?

Možda ipak uspijem ostati
više živa od tebe
kad se spustim na more ovako emocionalno impotentna
ili prepotentna
I budem jela žive halucinacije naše
netom izvađene iz modrine
i posute kristalnom soli
Možda budem više lijepa
ili slijepa
od tebe
kad pronađem davno zakopan ritam u nogama

Jer sad u meni
sve je nekako previše mrtvo

Koje je boje svijet kad te razapnu i kad pobrkaš slova jer ne želiš više nikad njima pričati o Bogu?
Koje je boje lice kad pronađeš utočište u fantomskoj sobi i dim zadržiš pod kapcima?
Koje?
Jer ne razaznajem više