Moje noćne leptirice umiru svaku noć. Jedna za drugom. Samo ih ujutro nađem na podu.
Svaku noć dođu nove. I one umru. I tako to ide već dva tjedna.
Hajde dođi i ti, možda se i tebi to dogodi. Ionako stalno pričaš kako ti ništa nema smisla. Možda te nađem ujutro razljepljenog na bijelom zidu.

Mrtve leptirice nakon nekoliko dana usisam. Netko mi je rekao da to nije uredu. Da bi ih trebala samo pokupiti i baciti kroz prozor. Ja ih sahranim u usisivač. Moj usisivač postao je groblje noćnih leptirica. Što tom fali?

Nedostaju mi po danu. Njihova bijela krila. I tapkanje po prozorima.

Na intervjuu su me pitali analizu Lyncha, pričala sam deset minuta, počeli su zijevati. I šutati. Samo me onaj nadobudni starčić bezizražajno gledao. Na kraju sam prošla. Možda zbog Lyncha, a možda jer im je bilo žao gledati me kako se knjigom lupam po glavi.
Nije bitno. Prošla sam. I sada ću stalno šetati gore dolje. Odnosno, voziti ako uspijem vratiti lanac gdje mu je mjesto. Ili ako netko to napravi za mene.
Čekaju me soneti. Uzela sam Rilkea. On je volio Orfeja. Ja ne.

Ugravirala bih si Yantru u zapešće, ali nemam toliko novca.
Jedino da prodam usisivač.
Ali gdje ću onda s leptiricama?