Treba mi samo trenutak tišine, kako bih osjetila buku. Samo trenutak za udah i stvaranje ovog pisma mrtvog u nastajanju poput abortiranog djeteta u tegli gdje se prije nalazio ljepljivi džem.
Ne mogu disati u blizini mora, moja ludost svakim spuštanjem mjeseca postaje sve oštrija i bljeska na površini poput kristalne soli. Artificijelna je ova moja umjetnost u prstima, i grafitom olovke pokušavam crtat hobotnicu riječima, poput imažinista, samo za tebe.
Zaljubljena u nepoznavanje i gledanje ukočenih mačijih kretnji nadam se punom mjesecu svaku večer.
Moja bolest reflektiranjem Sunca postaje vidljivija, oči mi se zamute, trepavice zapetljaju, pluća osuše, a moja sreća pretvori se u usporen govor i skliska stopala.
Ne mogu disati u blizini mora, i tvojeg odlaska.
Nepoznavanje je koprena posebnosti na tvom licu, detalji su ti obješeni za ruke i stopala, i zveckaju. Ne vidi ih nitko osim mene.
Zbog mjesečine.
Uvijek možeš reći; Zbog mjesečine. To radim i ja.
Ako i ne shvaćaju kimnut će glavom jer znaju da oni tu nemaju što shvatit. Jednostavno.
Imala sam tvoj dah u celofanu prije mjesec dana. Htjela sam ga preparirat i postaviti odmah pokraj ubijača boli.
Akustika mi niije bila dobra. Iako, lijepo si trgao drvene stećke svojim glasom, i moju otvorenu ranu na koljenu zatvarao medom.
Noć je bila premodra. Mjesec je valjda odlutao prema Indiji, a mirodije s mojiih prsa oteli su tragači za zlatom i boli.
Sada je vrijeme i trebala bih odgovor na pitanje koliko dugo možeš stajati pod obodom mojeg šešira. I shvaćaš li zašto je sve zbog mjesečine?
Nekoć sam voljela simultano. Pogriješila sam u isto vrijeme dva puta. Nudila sam sama sebi bijeg i biserje. Pustila sam vrijeme nek probavi moje smrtnosti, kastrirala užitak i vratila se šarenilu ludosti nekon što sam shvatila boje.
Sad mi se oči poje na plavim oblutcima mira.
Prestala sam voljeti. Moje tijelo tek zatreperi onako lagano svaki put kad se približiš jedva procvalim osjetilima. Duplo jače nakon opijanja uma. Ne znam znaš li kako se prsti odmah spajaju i vrat bježi u suprotnu stranu. Kako ti često okrećem leđa ne bih li sebi skrenula pozornost na plave oblutke koji se lagano razilaze i puštaju mi savršeno širok vidik (nakon što sam shvatila boje)
Slike se stvaraju savršeno detaljne i opijene ljubičastim vinom, tvoje ribe i moje malene rolice papira. Nepoznavanje i bogatstvo susreta.
Ne želim više ništa.
Vrijeme je da vidiš tragove grube tkanine na mojim laktovima i otiske polumjeseca pod očima. Toliko ti toga moram ispričati i pokloniti u mirisima jer znam prenijeti boga s jedne strane na drugu, i skinuti sve detalje s tvojih ruku i nogu, osloboditi te tereta i ukrasti ukočenost satkanu točno za tebe.
Mogu sve to i moram.
Zbog mjesečine.
17:19 -
Komentiraj { 8 }
-
# -
On/Off