- Ti plačeš?

Da.

- Ali što se izmijenilo? Ako si je zaista ljubio, ljubio si je istodobno kad i mene i mnoge druge. To nije razlog da zbog njene smrti tri dana i tri noći juriš po poljima i vraćaš se tako neprijateljskog lica.

Ludo, tko govori o njoj? Zar ne misliš da se može plakati i zbog nečeg drugog, a ne samo zbog ljubavi?

- Oprosti, ali pokušavam razumjeti.

Ljudi plaču zato što sve nije onakvo kakvo bi moralo biti.

- Učiniti ću sve što hoćeš. U mojm godinama čovjek zna da je život zao. Ali ako je zlo već na zemlji, zašto ga činiti još većim?

Ne razumiješ. Ali zar je to sad važno? Možda se iz toga izvučem. Ipak, osjećam kako u meni rastu bića bez imena. Kako da se od njih branim?
Oh, znao sam da čovjek može biti očajan, ali nisam znao što to znači. Mislio sam, kao i svi, da je to bolest duše. Ali ne, tijelo je ono koje trpi. Boli me koža, bole me grudi i udovi. Glava mi je prazna i hvata me muka. A najgori je ovaj okus u ustima. Nije to ni smrt, ni krv ni groznica, nego sve zajedno. Ako samo pomaknem jezik sve odmah postaje crno, i ljudi mi se počinju gaditi. Kako je teško, kako je gorko postati čovjek.

- Moraš spavati, dugo spavati, opustiti se i ne razmišljati više. Bdjet ću nad tvojim snom. Kad se probudiš, opet ćeš željeti svijet. Posluži se tada svojom moći da jače zavoliš ono što još može biti. I ono štoje nemoguće zaslužuje priliku.

Ali za to je potreban san i zaborav. A to je nemoguće.

- Tako mi je žao što si umoran. Ali dođe vrijeme kada ruka opet postane snažna.

I kamo da je položim? I čemu snažna ruka, čemu ta čudna moć ako ne mogu izmijeniti red stvari, ako ne mogu načiniti da sunce zapada na istoku, patnja da nestane i ljudi da ne umiru?
Ne, svejedno je hoću li spavati ili ostati budan ako ne mogu izmijeniti red ovog svijeta.

- Pa da budeš ravan bogovima? Ne znam strašnije ludosti
.
I ti misliš da sam lud. A ipak, što je bog da bih mu želio biti ravan? Iznad bogova je ono što danas želim iz sve duše; da vladam kraljevstvom u kojem će gospodovati nemoguće.

- Ti ne možeš postići da nebo prestane biti nebo, i lijepo lice da postane ružno, a čovjekova duša da bude hladna.

Pomiješat ću nebo i more, rugobu i ljepotu, a iz patnje mora šiknuti smijeh.

- Postoji dobro i zlo, plemenito i nisko, pravedno i nepravedno. Kunem ti se da će tako i ostati!

Ali ja hoću da se izmijeni. Ovom ću vijeku pokloniti jednakost! I kad sve bude poravnato, kad nemoguće bude na zemlji, a mjesec u mojim rukama, izmijenit ćemo se možda i svijet i ja, a ljudi neće umirati i bit će sreti.

(krik)

- Nećeš moći zanijekati ljubav!

Učinit ćeš sve što ti kažem?!

- Sve. Samo prestani

Bit ćeš okrutna.

- Okrutna.

Hladna i neumoljiva.

- Neumoljiva

I patit ćeš.

- Da, ali postajem luda.

...