Ja volim raditi krugove biciklom po parkiralištu
I misliti da gledaŠ u kotače
volim kad ti ne nedostaje nista
Ne mogu ti reći i osjećam se nijemo
Tvoj šešir zaklanja čitavo moje ljeto

Ponekad mislim,
Dok slažem mjehuriće uz rub svoje šalice
I zaglađujem parmezan
U bijelim restoranima
Kako se mijenja svijest moja prema tuđim disanjima
Kako je sad
Naspram mora moje čekanje veće
I moja tuga ogromnija

Pa imam scenarij
U kojem
Se osvrćeš i gledaš prazno gledanje ljudi
Pa kriomice
Udariš triput po svojoj svijesti
Pisaćoj mašini
U ritmu svemira
S kišom na ramenima

uspješno
djeluješ tako
nezaljubljeno

uši¤



Obožavam gledati svijanja zapešća ruku, pomicanje modričastih kanalića i tok tvoje domišljatosti. Voljela bih da te nitko ne dira, ne dotiče i ne gleda, samo da te ja tu i tamo mogu zgrabiti za zapešća i pritisnuti toliko jako da kasnije moraš naslanjati led na otiske mojih prstiju.
Obožavam gledati kako mišići pomiču tanku kožu, kako žile titraju i ruka pravi krugove, obožavam gledati srebro nacrtano na zapešćima i laži kako ti mjere puls
Začepila bih ti dotok misli do mozga da na trenutak samo gledaš, i prisilila te da buljiš u moja tanka zapešća s velikim ručnim satom i jednom bobičastom narukvicom.
Voljela bih da mi popiješ mjehuriće sapuna s hladne kože oko 5 ujutro i posnimiš svako savijanje ruke i trepet plavkaste samo moje iluzije
Voljela bih da napišeš priču o krvotoku riba i sa mnom poslušaš Pustinju

Pa me pustiš da udahnem ljubičasti vreli zrak
Ostaviš me da kratko pustim kapke preko svijeta, onog kojeg ti dopuštam da snimaš, potpuno nagog i iskristaliziranog, da ga režeš i montiraš u kadrove
Pa pustiš moj svijet gladnim ljudima da ga žderu, s tvojim potpisom.

S tvojim copyrightom

Mutan mi je svaki pojedini osjećaj
Promješan
Razbijen
Izrovan iz zemlje
Rastjeran u zraku
Ubijen u ratu
Polupao si sva moja osjetila dok si lupao na vrata
Rekla sam da ne drzim ton na mobitelu upaljen
Jer kad zazvoni srce mi pocne jako udarat
(pa su se jos malo smijali)

Kad si prislonio pušku na svoje čelo
Raznio si cijeli moj svemir i cijelu svoju jebenu glupu glavu
Kad si pljuvao krv
I svaki komadić mog svijeta
Ispljuvao si skupa s njom
Svaki djelić mojih udaha
Svaku šarenu misao
Ispljuvao si ih i ostavio da se vuku po sjajnom tlu
(počistila sam stan kad si otišao)
(a možda nisam trebala)
Trebala sam pustit ljude da se ušetaju u stan sa sjajnim podom kao na veoma posjećenu izložbu nekog faking pop artista azurne kose i poluzatvorenih očiju, i nek gledaju ostatke tvoje po zidovima, tvoju utrobu na mom mini baru
Trebala sam pustit žene da poviše tvojih vijugavih misli piju skupocijeni stari viski koji su prošvercale u kožnim torbama a muškarce da svoje debele lule otresaju na tvoje nepomične oči
Da trebala sam,
Al imala sam još toliko poštovanja da ne polupam sva tvoja osjetila
Kao ti moja
I da smanjim ton na mobitelu još jednom
Kao da ćeš više ikad nazvat, kao da će mobitel više ikad zazvonit bez obzira koliko glasan bio
Ili tih
Kao da će mi se srce više ikad uzlupati onako strašno
I kao da ću osjetiti jebene pahuljice džempera ili mušice u svojim sinusima
Da trebala sam još naplaćivati ulaz
I prepustiti se minimalističkoj glazbi i solarnim solarnim poljima

***
nastavlja se..