Ja sam ljubavnica samoće.
Samo to.

/ to je samo kiša, ne plačem, ne brini /




Nacrtala sam lice boga, i zaljepila ga na tvoje. Sada mogu stalno gledati kako sjaji.
Kako nestaje. I kako laže.
Zapinješ polagano u rečenicama. Ne možeš se sjetiti što si rekao prije ovoga i kako treba disati.
/zamotaj još jedan/

Daj da te naučim;

Sve ono što se izgubilo u rifovima, u bocama bambusa.
Sve što si tajio. Sve to je sada tu u lokvi pokraj mog kreveta. U vjetru.
Čvorovima među snom.

Riječi su višak.
Mali prozori zabave sada su uokvireni grumenjem soli. Mirisom vina. I osjećajem potpune nemoći.
Dok u tišini jedemo tuđu tugu misleći da možemo nositi cijeli svijet na leđima.

/ to je samo kiša, ne plačem, ne brini /

Borba s tobom i tvojim sunčanim naočalama. Lagani koraci i Stradun blješti i sada u pola noći.
Potežem te za ruku i želim trčati. Sa sladoledom u ruci.
Biti dijete.

Usporeno hodaš i trepćeš.
I ne podnosiš me jer nisam dobro raspoložena. Jer danas ne prosipam smijeh po cesti crnoj punoj čikova.
Ljuta sam i bijesna. Ali ne shvaćaš. Kažu mi da ti kažem. Ali riječi ne ispadaju iz utrobe tek tako, ne ovaj put.

Ali nema veze…

Jer mi opet lažno šapućeš u slušalicu. Praviš se gizdav i fin. Kao da ti je stalo.
Opet lažeš. I udaraš me. Gadne posjekotine.
Boli.
Ali nema veze…

Zakamuflirana u riječi bacit ću se pod noge prvoj osobi koja naiđe. I nije bitno što radim i kuda se krećem.
S kim idem zapaliti cigaretu u vece. Koliko sam tableta popila danas, a koliko jučer.

Nije važno koji je dan i koja godina. Nema veze što sam zaboravila baciti smeće.
I što plovim u paralelnim svjetovima.

Nije bitno što imam jedinicu iz sociologije i neopravdani sat. Što pijem sve više i više.
I što razmišljam o brijanju glave.
Nije važno što nemam inspiracije, pa postajem prozaična i što pijem kave prije sedam ujutro.

Nije bitno što ne znam tko mi je rodbina, što trošim previše i jedem premalo.
I što imam ogromnu modricu na kuku i što smo zamalo završili na policiji zbog remećenja javnog reda i mira / po članku 217./

Nije bitno…

Nema veze što želim imati kolekciju ožiljaka na sebi. Nema veze što ne pjevam Marlija i Kad si sretan i nosim sada marte teške.
Nema veze što sam zamalo izgubila treći mobitel ove godine.

Nije važno što gledam slike na attackovoj stranici i želim živjeti s rainbowcima i što se mama dere zbog telefonskog računa.
Nema veze što mi je nekada dosadno toliko da grizem jastuke na cvijeće.
Što želim narančasti zid u sobi, i što čitam Prousta i slušam Tosha .

Nije važno.
Vjeruj mi, nije.
Jer imam tek sedamnaest.

Sivo nebo i sok od brusnice nevjerojatno dobro pomiješani s mutnim pogledima junaka na stranicama.
Zamotane minute u sate i raspadnuti koraci na mramornim stepenicama prevode mi njihove klevete.



Oči priljepljene uz uski đins i crvene usne su. Nacrnjeni kapci i demonski pogled postaju prošlost na jastucima, a sjene se igraju skrivača među pregibima na plahtama.
Razmaknutih usana lagano poteže sreću za sobom i nesigurnim koracima odlazi potjerana ljubomorom, znajući da će se jednom vratiti snažnija i ljepša.

Znam da bih trebala osjećati hladnoću zida kada se naslonim, ali ona se jednostavno zaustavi u vlaknima mojih šarenih majica kao i njegovi pogledi zapetljani u moju kosu.

Navečer skidajući leće iz očiju, skinem njegov lik i ostavim ga da se topi staroj tekućini, prepunoj otpalih trepavica i komadića tuge.
I razbijeni komadi povjerenja puze mi po zapešćima. Više nije tako teško pronaći dim među nakitom i prodati ga.
Nije teško pomiriti se s istinom kada si već toliko mrtva. I baciti cvijeće kada znaš da će to netko ionako napraviti umjesto tebe.

Zatvorite izlaze poeziji i seksu. Pustite slobodu iz kaveza sarkazma. Bacite definicije ljubavi u kantu za reciklažu smeća.

Neka sitna vlakna ostaju po prstima ljepljivima od čokolade i boje! Neka se oči mute od umora i režu vaša licemjerna blistava lica!

Pustit ću riječi da se igraju sa mnom i udisat ću prašinu s davno pročitanih knjiga. Posebnost ću utopiti u cedeviti i rakiji.

Više ne znam kako vjerovati Bogu . Kako piti tablete protiv bolova,tražiti dopuštenje za ubojstvo i karte za gledanje Plača Klaunova.
Uđemo li u amfiteatar njihove boli na ulazu dobit ćemo dozu sažaljenja i vrč suza.

Plavom tintom piše na papiru da su zatražili smrt svijeta i rađanje novog neba.

Ubijte je noćas, dovoljno je pratila snove. Crne kapku joj zatvorite i sjaj u očima ugasite!

Bacite mi nakon toga pod noge tjelesa savjesti da ih obojim u svoje boje i položim im na grobove cvijeće ubrano u mom vrtu.

Moj vrt je skriven. Među krvavim haljinama od baršuna, namrštenim obrvama i pojedenim karcinomima.
Tamo negdje u daljini.

Nikada se više neću kititi zvijezdama, nikada više vrištati krvlju.

Tamo negdje u daljini…

Nekoliko grama osmijeha i zamotana bajadera u prozirnom papiru alkoholnih zadaha. Potrebno svjetlo negdje na dnu torbe i pokušaj samoubojstva uz pjesme đoj divižna . Uopće više nije važno gdje trebam doći. Sve dok imam baklju u ruci, znam put.

Izgubljena sam među Proustovim riječima, između hladnog mlijeka i rakije. Previše zvonjenja kroz noć, i zora dolazi na prstima skrivena u tamne boje moje sobe.
Ponekad je gledam kako se šulja dok mi se svijet okreće i tražim boga u predgrađu gradova sa slamkama umjesto kišobrana.

Šutnja preko telefonske slušalice i moji brojevi na rukama nepoznatih ljudi prestaju biti sve što imam. Lagani dodiri sreće dok se uvlačim u sebe cijela poput leptira izgaženog na crnoj cesti s velikom bijelom prugom. Htjela sam ga podići, znate? Ali je lamato krilima i bilo me strah da ga ne ozlijedim, pa sam ga spustila pokraj puta, a on je jednim krilom odlepršao na sredinu ceste. Veliki žuti siti ekspres kombi je naletio i pregazio ga.
Gledala sam kako umire. Ubio se uz pjesmu đoj divižna i ostao ležati tamo. A ja sam nastavila s torbom prebačenih sumnji uvjerena u život poslije života.

Vrište im oči i grljenja u kanalima punim kiše. Snima se…
Još uvijek tražim savršenstvo. I sigurna sam da ću ga naći. Sasvim jako sigurna. Uz ratne fotografije…
I pjesmice o vjetrovima.

Kupujem danas zvijezde u šećernoj vodi
Ljubav
I
Samo malo malo
Smisla



Kupujem rane u zlatnoj zdjeli
Nove susrete
I
Ugrize zmija otrovnica



Povoljno
Još samo danas
I
Možda sutra