19.10.2006.
nije važno...
Borba s tobom i tvojim sunčanim naočalama. Lagani koraci i Stradun blješti i sada u pola noći.
Potežem te za ruku i želim trčati. Sa sladoledom u ruci.
Biti dijete.
Usporeno hodaš i trepćeš.
I ne podnosiš me jer nisam dobro raspoložena. Jer danas ne prosipam smijeh po cesti crnoj punoj čikova.
Ljuta sam i bijesna. Ali ne shvaćaš. Kažu mi da ti kažem. Ali riječi ne ispadaju iz utrobe tek tako, ne ovaj put.
Ali nema veze…
Jer mi opet lažno šapućeš u slušalicu. Praviš se gizdav i fin. Kao da ti je stalo.
Opet lažeš. I udaraš me. Gadne posjekotine.
Boli.
Ali nema veze…
Zakamuflirana u riječi bacit ću se pod noge prvoj osobi koja naiđe. I nije bitno što radim i kuda se krećem.
S kim idem zapaliti cigaretu u vece. Koliko sam tableta popila danas, a koliko jučer.
Nije važno koji je dan i koja godina. Nema veze što sam zaboravila baciti smeće.
I što plovim u paralelnim svjetovima.
Nije bitno što imam jedinicu iz sociologije i neopravdani sat. Što pijem sve više i više.
I što razmišljam o brijanju glave.
Nije važno što nemam inspiracije, pa postajem prozaična i što pijem kave prije sedam ujutro.
Nije bitno što ne znam tko mi je rodbina, što trošim previše i jedem premalo.
I što imam ogromnu modricu na kuku i što smo zamalo završili na policiji zbog remećenja javnog reda i mira / po članku 217./
Nije bitno…
Nema veze što želim imati kolekciju ožiljaka na sebi. Nema veze što ne pjevam Marlija i Kad si sretan i nosim sada marte teške.
Nema veze što sam zamalo izgubila treći mobitel ove godine.
Nije važno što gledam slike na attackovoj stranici i želim živjeti s rainbowcima i što se mama dere zbog telefonskog računa.
Nema veze što mi je nekada dosadno toliko da grizem jastuke na cvijeće.
Što želim narančasti zid u sobi, i što čitam Prousta i slušam Tosha .
Nije važno.
Vjeruj mi, nije.
Jer imam tek sedamnaest.