zazen1

nedjelja, 30.12.2012.

Vi ste jedna mala djevojčica.

«Vi ste jedna mala djevojčica! Sasvim mala djevojčica.» - ponavljao je uvjerljivo, svojim dubokim, prodornim glasom. Teško je takav glas pristajao njegovom mladom licu, ali kad bi ga čovjek pogledao u oči, pokušao se zadubiti u njegovu cjelokupnu pojavu, shvatio bi da drugačijeg glasa taj čovjek ne može imati. Strašan čovjek, jedan od onih pored kojeg svatko bez iznimke osjeća nelagodu od one vrste koju kasnije, prisjetivši se, ne može opisati, niti za nju pronaći razloga. Da ju je kojim slučajem, neki drugi muškarac nazvao malom djevojčicom, to joj se nikako nebi svidjelo, ne u njenim godinama. Doživjela bi to kao uvredu, pokušaj sprdnje ili slabu procjenu, i svakako bi zatražila obrazloženje, spremna na protunapad. U ovom slučaju, nakon što je značenje izgovorenog doprlo do nje, bila je prije svega iznenađena načinom na koji je on te riječi izgovorio, kao da im se nema što dodati, kao da su vječna, iskonska datost. I zaista, ona se nakon njegovih riječi počela osjećati kao malena djevojčica, koja na svaku njegovu konstataciju može tek poslušno klimati glavom.

Ogledao se po sobi kao da nešto traži, a pokreti mu bijahu brzi i graciozni. Nakon nekog vremena primirio se na mjestu, te potom upitao:

«No recite mi, zašto ste me pozvali ovoga puta?»

Njegovo pitanje rastjeralo je njenu snovitost i vratilo je u stvarnost trenutka. Sjetila se zašto ga je zapravo pozvala, i to joj se učinilo nemogućim, davnim, poput neke istine koja je mogla vrijediti prije nekoliko tisuća godina, ali u današnjem svijetu za nju nema mjesta. Sjetila se da je tom čovjeku htjela predložiti seks, brz i neobavezan, divlji seks. On joj danima nije izlazio iz glave i to ju je počelo ljutiti. Ona, žena u svojim četerdesetima, uspješna žena, književnica, s jednim brakom iza sebe, brojnim ljubavnicima... Maštanja o nekakvom mladom boemu, zapravo ništariji, nisu se uklapala u njeno viđenje sebe same. Jedne proljetne večeri, prije tek nekoliko dana, na pamet joj je pala ideja o tome da jednim divljim i vatrenim seksom iskuša tog mladića, osjeti ga kao muškarca, običnog muškarca, i zauvijek se riješi njegove mistične pojave što je često u njezinu nutrinu unosila nemir.

Ali sada, kada je trebala odgovoriti, iznjeti svoj prijedlog, učinio joj se nemogućim i nestvarnim. Odjednom, kao da se našla pred bićem toliko većim i svjesnijim od nje same, da je svaka njena ponuda, sve što je mogla dati ili čak primiti, bilo razmjerno ništavno. To što je kao starija žena mladiću htjela ponuditi seks i tim činom ga doživjeti, procijeniti a potom i otpisati, učinilo joj se kao sramotno plitko i banalno. Neugodno iznenađena novim mislima i osjećajima, mogla je samo šutjeti.

Mladić se u trenutku primirio, ukopao na mjestu i šutio zajedno sa njom, kao da joj daje podršku. Ona, obuzeta nelagodom, nije mogla gledati prema njemu.

«No dobro» počeo je mladić nakon šutnje koja je predugo trajala. «Imate li u ovom svojem lijepom stanu štogod dobroga za popiti. Molio bih vas.»
Književnica je jedva dočekala tu molbu, ponadavši se kako će piće umanjiti napetost. Otišla je do kuhinje i iz jednog od skupocjenih, starih ormara od hrastovine izvadila na pola praznu bocu škotskog whiskeya i dvije kristalne čaše. Vrativši se u dnevnu sobu, prišla je krupnom drvenom stolu te na njega položila kristalne čaše, a potom u njih nalila priličnu količinu alkoholnog pića.

«Poslužite se. Samo izvolite.» reče prinjevši jednu od čaša svojim grudima.

«Zahvaljujem» reče mladić te velikom brzinom čašu prinese svojim punim usnama, te nagnuvši je ispije njen sadržaj, a potom u nju natoči još veću količinu whiskeya nego književnica maloprije, te je još jednom brzo ispije.

«Ispričat ću vam jednu priču.» počeo je mladić samouvjereno, zagonetno se osmijehnuvši, te je tome dodao pitanje: «Volite li čuti poučnu priču?»

Književnica odvrati: «Volim. Baš me zanima.» No ipak, iako nije lagala, trnci su joj prošli unutrašnjošću kralježnice, jer nešto je zlokobno bilo u mladićevom osmijehu, i književnica se nadala kako će ga se ubrzo riješiti, ako ništa drugo, da će ga dosada istjerati iz njenog stana.

Mladić ju je prekinuo u mislima počevši sa pričom:

«Prije nekoliko godina, još dok sam bio student, u svojoj sobi povremeno sam viđao žohare. Nisam previše razmišljao o njihovoj naravi, ili pak smislu njihovog postojanja u mojoj sobi, već sam ih se htio što prije riješiti. Kupio sam tako neka sredstva protiv te vrste nametnika i njima našpricao sobu, a kad bih ugledao žohara kako trčkara sobom, često bih ga uspješno sustigao i ubio. Moj trud se s vremenom pokazao kao uzaludan jer žohari su se i dalje pojavljivali. No, dok nisam napustio tu sobu, ja sam ih marljivo ubijao. Jednog dana, godinu ili više potom, razmišljao sam o ljudskoj patnji, o tome kako su mnogi ljudi na ovome svijetu pogođeni strašnim stvarima; znate već, poput bolesti, gladi i ratova. Nadalje sam razmišljao o tome kako su mnogi mučeni i ubijani, kako su urlali u mukama dok su se njihovi pijani mučitelji smijali i radovali, primjerice u logorima, a čitao sam o tome još kao srednjoškolac. Mučile su me te misli, jer vjerovao sam u Boga, u višu stvarnost, u smisao, kako god želite tu vrstu vjere nazvati. Trudio sam se dokučiti kako to da Bog dopušta toliku bez razložnu patnju. Nakon nekog vremena, došao sam do odgovora. Nekakva viša sila od nas što boravimo na ovom malenom planetu jamačno postoji, to je gotovo očito. No, bitno je sljedeće: Znate, mi smo poput žohara. Pridajemo si važnost i smatramo da bi viša sila prema nama trebala gajiti suosjećanje, biti milostiva i dobra. No, kada se u našoj kući pojave žohari, mi ih pokušavamo istrijebiti, jer to je nužno. Njihova patnja nam je u svemu tome dovoljno ne bitna da je možemo gotovo posve zanemariti. Odnos koji mi imamo prema žoharima, više sile imaju prema nama. Mi nismo toliko bitni koliko mislimo, naše patnje ne odjekuju kozmosom, već su nečujne, poput onih, umirućih žohara po ljudskim stanovima. Što mislite o tome?»

Književnica nije o tome mnogo mislila, već je u sebi gotovo molila da ta utvara izađe iz njenog stana, jer priča ju je, blago rečeno, sablaznila. Ipak, odgovorila je:

«Može biti da ste u pravu. U svakom slučaju, zanimljive misli.»

Mladić je prišao stolu te natočio i ispio još jednu čašu whiskeya, a potom, svojim dubokim glasom upitao:

«Biste li skinuli odjeću sa sebe, sada kada znate da ništa nije toliko bitno koliko vam se čini?
Uostalom, vi ste vjerojatno htjeli seks sa mojom malenkošću, zar ne?»

Književnica je postala uplašena, i sablažnjena još više nego nekoliko trenutaka prije. Nije znala čime bi odgovorila na toliku smjelost i drskost. Pomislila je na to da se mladić od nekoliko čaša punih whiskeya napio, te mu je uz velik trud, blagim glasom odgovorila:

«Molim vas, gospodine, vi ste već pijani. Vrijeme je da pođete.»
Mladić reče: «A što ako ja do vašeg mišljenja, do vaših želja – držim manje nego do života jednog žohara? Što ako ste, pukim slučajem, u svoj prekrasni stan pozvali krivog čovjeka? Čovjeka koji vam može nauditi?»

Zašutio je na trenutak, uzdahnuo, te potom nastavio: «Vjerujte mi, nema tog Boga koji vas od mene može spasiti.»

Mladić je u trenutku sa jedne komode zgrabio teški, prastari svijećnjak koji je služio kao dekoracija, te snažno zamahnuo prema glavi književnice. Njoj se, trenutak nakon što se pomokrila od straha, zacrnilo pred očima, a mladić ju je sa još nekoliko snažnih udaraca,dok je ona ležala na podu svoga stana, zatukao do smrti.

Završivši s krvavim poslom, izvukao je iz džepa cigaretu te pripalio. Neko vrijeme je samo stajao na mjestu i pušio, državši cigaretu cijelo vrijeme u ustima, gledajući kroz velik prozor starog stana u centru grada, u proljetni dan što se primiče svome kraju.


Autor: Bojan Jaklin - Polić

srijeda, 19.12.2012.

O poeziji

Poezija je treptaj oka,
I pijan čovjek što na trgu pjeva,
I vatrene krošnje u jesen,
I dijete što zijeva.

Poezija su ožujski vjetrovi,
I muk u noći, što se čuje,
I snijeg na vrhovima planina,
I život, kad se psuje.



Autor: Bojan Jaklin - Polić

četvrtak, 06.12.2012.

O njoj

Pjesmo moja mila što crniš se u beskraj,
Što živiš od bola u podnošljivoj tišini.
Milozvučan bogovima tvoj je rijedak vapaj,
Meso tvoje toliko je tvrdo da ne postoji.

Zraka meni fali dok te uzimam draga,
I pogledom tvojim dok svoju muškost povraćam,
Tako si mi lijepa, dok nestaješ bez traga,
Najviše te volim, kad jedva da te shvaćam.

Ljubio sam, znaš, i neke pjesme druge,
Što u maglovite dane, sjetiše me na tebe.
Upile su me krasotice te rijetke, u sebe,
Dok ti si se hranila, živjela od čiste tuge.

Tebi draga pjevam tebe da me čuješ,
Na tvojim stopalima sklupčan tebe sanjam,
Dok ti bezbrojnim svjetovima putuješ,
Ja ti svoju bijednu opstojnost poklanjam.


Autor: Bojan Jaklin - Polić