Pjesmo moja mila što crniš se u beskraj,
Što živiš od bola u podnošljivoj tišini.
Milozvučan bogovima tvoj je rijedak vapaj,
Meso tvoje toliko je tvrdo da ne postoji.
Zraka meni fali dok te uzimam draga,
I pogledom tvojim dok svoju muškost povraćam,
Tako si mi lijepa, dok nestaješ bez traga,
Najviše te volim, kad jedva da te shvaćam.
Ljubio sam, znaš, i neke pjesme druge,
Što u maglovite dane, sjetiše me na tebe.
Upile su me krasotice te rijetke, u sebe,
Dok ti si se hranila, živjela od čiste tuge.
Tebi draga pjevam tebe da me čuješ,
Na tvojim stopalima sklupčan tebe sanjam,
Dok ti bezbrojnim svjetovima putuješ,
Ja ti svoju bijednu opstojnost poklanjam.
Autor: Bojan Jaklin - Polić
Post je objavljen 06.12.2012. u 09:19 sati.