zazen1

petak, 26.10.2012.

Posvećujem uspomeni na Darija Cvijića, koji je čak i našu vrstu (bez navodnika) prerano napustio.

Postoje ljudi, pomalo ludi,
Žestoke, divlje, neukrotive ćudi,
I koliko god da se takav trudi,
Neće odbit' propast, što sudba mu nudi.

Kroz cijeli život, nešto ih vuče,
Daleko, sve dalje od kuće,
Kako spoznali bi svoje pravo lice,
U društvu zločinca i propalice.

Jutrom se bude iz noćne more,
Uznemiruju ljepotu krvave zore.
Izlaze prljavi i pijani iz kuće,
U jedno strašno i prokleto ganuće.

Mnoge noći, provest će pod golim nebom,
Potrebe neće imat', za svagdanjim hljebom;
Jer takav stvor ima jako i žilavo tijelo,
I tek otrovi teških snova, nužno su mu jelo.

Počinka nigdje ne mogu naći,
Jer svaki se dojam na njih kači,
Tako da drhti cijela im duša,
Bila u njoj zima, žega, poplava il' suša.

Sreća mu je tek, ako umre mlad,
Samo tako izbjeći će, svoj potpuni jad;
Jer život lutalice, slabi glavu i ruke,
Pa ga smrti privedu, bijedne i banalne muke.