Hot Water Rediscovering

Htjedoh napisati lijep post o svojem tati. Ne zato jer mislim da zaslužuje lijep post, nego zato da bude lijep, onako, takinjav.

Onda vidjeh da on to ne zaslužuje. Onih koji zaslužuju lijep post mnogo je više, od uže preko šire obitelji pa sve preko prijatelja do meni nepoznatih nekih koji na svijetu ostaviše traga, a koji se na neki lijep, dobar, pozitivan način dotakao mene i mog malog života.

Trenutno ga krivim za dio jada koji sebi trenutno činim u životu, vjerojatno neopravdano. Što bi on mogao biti kriv za nešto što se meni događa? Pa nisam ga vidjela...više od godinu dana. Pa 10-11 godina prije toga. I još nekoliko prije toga. Dani, uvjetno rečeno, kad sam ga konstantno viđala, završili su kad sam imala 15 godina. Ni tad ga često nije bilo doma. Službena putovanja, kartaški turniri po evropskim destinacijama...neka od tih putovanja nisu bila službena ni "sportska", a nekad ni putovanja, kako sam kasnije saznala. I tada sam više voljela kad ga nije bilo nego kad ga je bilo, jer mi je doma uvijek nekako smetao i išao na živce. Tlačio me s nekim glupostima kojima me mama nikad nije. S njom sam se više manje sve mogla dogovoriti. S njim nikad nisam znala ni pričati.

Ah, prošlo je već toliko vremena da se ni ne sjećam bistro kako je funkcionirao naš svakodnevni odnos. Ali sjećam se neke nategnutosti u odnosu. Bazično, mene je njega bilo strah. Kad si mali, ne propitkuješ odnos, samo ga živiš kako znaš. Poslije slušaš, gledaš, kako to može izgledati i smjestiš ga i nove okvire. Pa evaluiraš. Onda dodaš sebe, kako si to živio, kako to živiš sada.

Evaluacija: ne viđam ga, ne razmišljam o njemu, ne sjetim ga se. Skoro nikad. Osim kad vidim druge tate. Nema veze koliko su mala ili velika njihova djeca i koliko su oni sami stari ili mladi. Samo mi se u grlu stisne. Evo opet sad.

Znate formulu za kćeri jedinice? Jes, tatine mezimice. Kćer jedinica (još dan danas) jesam, mezimica, tatina, nikad.
Ne krivim ga. Neki ljudi naprosto nisu skrojeni da bi imali djecu. Ne znaju što bi s djecom i ne žele ih. Ne znaju izraziti ljubav, ili ne žele. Postoje takvi ljudi. Jedan od njih je i moj tata.

Mama me je htjela, tata nije. Mama je rekla, ok, nema veze ja želim svejedno, ti možeš i ne moraš. Zašto je napokon rekao - ajde dobro, ili što već, ostat će enigma. Možda je u to vrijeme bila veća bruka ne oženiti trudnu curu? Hm...

Ja zbilja nisam bila živo dijete. Nisam bila ni mrtvo puhalo, naprosto sam bila mirna i dobra. Uvijek sam imala tendenciju podrobnog promatranja svijeta oko sebe pretpostavljenu eksperimentiranju na samoj sebi. Učila sam brzo. Uvijek sam težila pravednosti.
Zato još dan danas ne shvaćam zašto sam dobivala šamarčine za ručkom zato što bih slučajno rukom prevrnula čašu. Da ne kažem da je on to također redovito radio (geni su geni), ali njega nitko zbog toga nije tukao. I ta me nepravda boljela više od šamara.
Nije me puno puta istukao. Samo nekoliko. No ni za jedan od tih puta više ne znam zašto. Znam da bi počelo tako što me zvao za stol u kuhinji...pa bi uslijedila duga i zamorna rasprava u kojoj bih se gubila. Zatim mi je govorio da nešto lažem, a lagati se ne smije, a ja nisam više znala što lažem. Sumanuto sam pokušavala dati pravi odgovor na svako slijedeće pitanje, ali nekako sam gubila tu bitku, što je bilo jako frustrirajuće. Zatim bi me istukao tako da bih se upiškila, što je bilo dodatno poniženje...Svaki slijedeći put kad bih bila pozvana za stol na razgovor nisam bila u stanju razmišljati ni o čemu drugom nego o tome da li će završiti na razgovoru, i ako neće, hoću li se opet upiškiti. Sjećam se kako sam samu sebe pripremala na svoju malu pobjedu ako mi se to ne dogodi...a kad bi se ponovno dogodilo, satralo bi me još jače.

Kad je i bio sa mnom / s nama, ponašao se kao da je negdje drugdje. A najčešće je zaista bio - negdje drugdje.

Mama me samo jednom ostavila samu s njime, kad joj je firma platila put u London za 8. mart :). Imala sam 8 godina. 5 dana koliko je nije bilo, plakala sam bez prestanka. Sad tek vidim kakav je to teret njoj morao biti.
A on je bio totalni ovisnik o kartanju. Dva ili tri puta tjedno morao je otići na cijelu večer u kartaški klub. Jedne od tih noći dok mame nije bilo, probudila sam se. Nešto mi je bilo čudno. Stan u mraku, ali rolete, koje su se inače po noći spuštale (vjerojatno po duhu svetom), bile su dignute tako da je spavaću sobu ispunjavala ona čudna "noćna svjetlost". Spavali smo svi zajedno u sobi. I probudim se ja tako, gledam u njihov krevet. Mame nema, to znam. Ali nešto mi je s njime čudno. I bilo mi je dovoljno čudno da sam se digla onako u mraku, i prišla bliže da bih vidjela. Tad sam shvatila...svoju je tamno-plavu frotir piđamu rastegnuo preko jastuka kao da spava, malo našešurio deku, i otišao. Ostavio me samu po noći doma. 8 godina. Ja sam se tada okrenula i vratila u svoj krevet. I zaspala. Nisam se čak ni prestravila. Ne znam što je to bilo. Valjda očekivano.

Ima jedna lijepa stvar koju je učinio. Pročitao mi je naglas cijelog Winetou-a. A znao je zaista dobro čitati. Popalio me na Karl May-a i ooćenito na čitanje, nije me pustilo do dan danas. No dobro, i on i mama vječno su buljili u knjige pa nije ni čudo da sam se povela, ne?

Otišao je od doma kad sam imala 15 godina. Prije toga sam nekoliko puta pitala mamu zašto ga ne ostavi...i puno sam mlađa bila. Ona bi ostajala bez teksta, a onda bajala o tome kako je dobro imati tatu. Nije me nikad uvjerila. Da, dobro je imati - dobrog tatu, a lošeg je ipak bolje ne imati. Blizu. Tako kad sam načula da konačno odlazi, pao mi je kamen sa srca. I nikad me toga nije bilo sram. Znala sam da je riješio patnje i mamu i mene.
Zanimljiva je pojedinost da je mama upravo tada bila na dosta teškoj operaciji. On je to vrijeme proveo s ljubavnicom, budućom drugom ženom, na putovanju u Njemačkoj. A poslije je mamu počeo pohoditi s imovinskim pitanjima dok je još bila na oporavku. Koliko bezdušan čovjek mora biti...

S prijateljem je htio provaliti i useliti u zajednički, nov, još neuseljen stan. Baka je baš tad bila u inspekciji i otjerala ih je urlanjem u hodniku zgrade...
Nekih dvije godine nakon odlaska naprosto i bez pitanja, isključio nam je telefonsku liniju koja je još uvijek glasila na njegovo ime, iako pravno više nije bila njegova, "jer mu je trebalo".
Alimentaciju nije plaćao, iako je uvijek zarađivao više od mame.
Kad bih ga tražila da mi nešto kupi, proglašavao me materijalistom. KOG da tražim nego svoje roditelje? Je li onda čudno što sam počela raditi s 20 godina i bila presretna što mogu doprinjeti kućanstvu i skinuti se mami s grbe bar djelomično?
Po pitanju naših međusobnih susreta, inzistirao je da se nalazimo kod njega (s njegovom umjetno pre-prijateljski nastrojenom ženom i njezinim mlađim klincem iz prijašnjeg braka), što je meni predstavljalo opterećenje....zašto se nikad nismo mogli naći negdje na sat vremena i popričati?
Sve me to na kraju stjeralo u kut. Trebalo je odlučiti - želim li tako nastaviti i sve to podnositi, ili ne želim više imati veze s njim?
Sa 18 godina odrezala sam ga iz svojeg života. Trebalo mi je nekoliko godina da se mogu o njemu razgovarati a da ne zaplačem.
S vremenom sam prestala misliti na njega. S vremenom sam ga zaboravila.

U dvadesetinekoj šupio me neki "unfinished bussiness" kompleks pa sam odšetala do njegovog kućnog praga i pozvonila. Svi su bili doma i popadali od iznenađenja. Sjedila sam kod njih sat-dva, i kroz priču rušila autoritet koji je imao sagrađen u mojoj glavi. Vidi ga, običnog, jadnog čovjeka...ovdje se slažem s njim, a ovdje uopće ne...pa nije da nešto značajno propuštam...dogovorili smo se da ćemo se čuti....pa sam zvala jednom dvaput triput...on je možda jednom na početku, i onda opet ništa.

Prošle su godine...i ja se trebam udati. U svim planovima za svadbu, šaljem pozivnicu i njemu...on me zove i pili me kako ja moram njemu dovest svog budućeg muža prije svadbe da ga upozna?!?! Ma nemoj molim te, kojim pravom? Kažem ja njemu - gle stari, imaš pozivnicu, znaš gdje i kad, ako dođeš dobro si došao, ako ne, zaboravi da postojim.
Nije došao...na "oltar" me ispratio njegov brat....potegao čovjek iz Osijeka, a ovaj nije mogao iz tri kvarta dalje...

Rodila mu se jedina unuka. Ni pisma ni razglednice. A što bi mu pak ona trebala značiti kad mu ni ja ne značim baš ništa?


------------------------

Prije godinu dana navršio je 60. Zvoni mi telefon, par dana prije...na telefonu njegova žena. Kaže, organiziraju proslavu njegovog okruglog rođendana, da li bih došla. A ja kažem, zašto on nije zvao? Mulj, pant...pa evo tu je pored. Jel da ona sad spusti, pa da on nazove. Ja kažem - da.
I spustimo tako sluške, opet zvoni, sad je on...smiješno. Zar me ne može ni nazvat da me pozove na vlastiti rođendan??? Hehe, znam ja i zašto je to. Zato što je njemu svejedno, ali njoj nije. Ona je jako obiteljski tip, i smeta joj (bruka je) što se mi ne družimo. To joj je mrlja na društvenom makrameu koji plete....

Otišle smo, moja kćer i ja. Ona je bila strašno uzbuđena...upoznat će drugog djeda!
Večer je prošla. Obitelj popadala u nesvijest na našu pojavu. Pojeli popili. Ja živčano popušila previše cigareta. Svirali tamburaši, oni popevali zaneseno. Arghhh!

I tak. Čestitala sam mu rođendan ove godine. I on je meni. Kurtoazija.

Ne vidimo se. Ne čujemo se. Tako će i ostati.

Pitam se ponekad, zašto baš ja? Svjesna sam ja da nije to sve ništa posebno. Ima ružnijih, gorih priča od ove. Gorih tata. Znam to. Ali on je moj tata, a ja, luda, i dan danas pomalo patim zbog toga...

---------------



Skužila ja tako prije par mjeseci preko Fejsbuka (ipak je koristan za nešto, iako je dosadan zapravo) da na Harteru ove godine dolazi Röyksopp.
Iako ih volim slušati, zapravo nisam već dugo, nisam nikad pomislila da bih išla na njihov koncert. To je onak...muzikica za slušanje, nemam poriv da poglasnim i zaplešem kad ih čujem. Prvi album mrkli mrak, drugi tak tak...a novi (treći) - tak tak tak ;). Ali, curiosity killed a cat...hoće jedna frendica, hoće druga....ajmo!!! I nisam ih doživjela kao "dance phenomenon" kako sam na par mjesta čitala o njima.

Sve ko prave štrebse...kupile karte ranije...rezervirale hotel u centru da se ne moramo vozat u stanjima raznim. Zaključile smo čak da uopće nije važno što za većinu izvođača nismo ni čule - glavno da se ode, mozak na pašu, kind-a-more u blizini...što ćeš više?

Moja ružna karta:



Kako je zapravo bilo tamo možete pročitati na dnevnik.hr.

No, fala bogu da sam se više nabrijala na mozak-frei vikend nego na izvođače jer bih se vjerojatno razočarala kao i s ovima jedinima koje sam zapravo došla vidjeti.

Puče vijest dan prije da su Klaxonsi otkazali nastup. Jadne mene ignorantkinje...who the fuck are they? Ma otišla sam vidjet na jubito što propuštam. Niš posebno zbilja. But who the fuck am I?

A došla sam i vidjeti i upoznati (hm, ovo je uvjetno rečeno) - Neverina.
Nemam materijalnih dokaza, nismo se slikali , jedino njegovu kartu (ona s početka posta) koju je na vrhu raščerupao jer je iz nje radio filtere za cigare...
To je zbilja zanimljivo...da mi je netko rekao da ću upoznati u živo čovjeka kojeg sam prije par mjeseci pronašla na blogu, rekla bih da nije moguće. Hm, znam da je to sad mnogima pa i njemu "hot water...", ali što mogu, meni je on prvi...
Kad smo stigle do Hartere prvu večer, na glavnom stage-u je svirao Let 3. To je ujedno i skoro najbolje što sam čula na cijelom festivalu. Ipak, potrebno je uzeti u obzir da ne možeš istovremeno biti na tri mjesta (glavni stage, veseli stage i hartera hotel).
Prvo, ne znamo to još fizički izvest.
Drugo, lijene smo pa smo oba dana došle tek negdje oko 11 navečer, propustivši tako dva sata zbivanja na oba tri stagea.
Treće, nismo se htjele ubijat bez granica poučene dugogodišnjim istraživanjima u kategoriji izlazaka, pa smo bježale ranije. Čuh da su "najbolji" DJ-i puštali muziku od 4 ujutro oba dana. E pa super bash, to bih ja jedino na drozama nekim izdržala, a poslije ne znam što bi sa mnom bilo...ako se mene pita, malo mi je glupa ta politika...
Četvrto, tam iz veselog stage-a se svako tolko čulo neko odlično lupanje, al osim što je bio vesel, bio je i mal, pa je tih par puta što smo se nameračile unić, to bilo nemoguće jer su i ostali to skužili...

Inače, za one koji nisu bili, čak i bez intervencija, Hartera je jedno čudnovato zanimljivo mjesto. U centru Rijeke, zabijen pod vrtoglavo visoke stijene, kompleks bivše tvornice papira...hrpa starih zgrada koje zaista zaslužuju da im se udahne život i mladost, barem jednom u godini.

A organizatori su, ničim izazvani, usprkos tome, radili intervencije i imali zgodnih ideja kako da taj dojam još malo pojačaju.
Dovukli su hrpe naplavljenih komada drveta i od njih i s njima uredili Hartera hotel. Obojili ih u psihodelirijantne boje i od njih složili skulpture i pregrade za kakti chill-out šank u sklopu kakti hotela (jedna hala podijeljeno na 2 - jedan dio hrpa malenih šatorčića, a šank, instalacije, i hrpa nabrijane rulje odmah pored. Naime, muzika je tako drenčala da bi i mrtve probudila. Anyway, jako je slatko izgledalo.
Čak smo i plesali tamo. I to dosta angažirano...

Drugog dana otkrismo da se ispod Hartera hotela krije još neki dio priče - muzej prastarih kompjutera...hehe, što bi značilo prastarih, a? Neki su čak i radili. Na nekima su se čak i igrali.

I onda, dalje, u dubinu te zgrade odšećeš i otkriješ još jedan šank (a bilo ih je toliko da nikad nismo ni minute čekali na piće, ljudi, svaka čast), a još dalje...nešto...pročitah tamo na dnevnik.hr - Svetište srca. Štogod bilo, fora je izgledalo. Pa probala slikat, i uspjele neke. Evo...

Moje prijateljice pred oltarom



Menora niša:


Polumjesec niša:


Oblaci i ptičice niša:


Božić (?) niša:


Po stropovima, pravi lusteri vise, nije šala:


Ostala mi i četiri tunjca (čitaj 20kn) iz neke tučnjave ko će kome kupit cugu. Oficijelni Hartera novac za oficijelno opijanje:


Od silnih priprema kako se nećemo jako ubijat uspjele smo prvi dan/noć stići u 4 u hotel. Drugi dan smo se dobro držale, osim par glavoboljica, sve do popodne kad smo kao htjele malo odspavati, ali nije nam uspjelo.

Neverin se družio s nama čitavu prvu večer. Onda je predložio da sutradan odemo skupa na ručak...pa smo još i na kavi bili. Neverine, junački si izdržao sve .
Rekao mi je da mu je tako čudno pričati sa mnom jer ima osjećaj da me poznaje već dugo, a evo sad se prvi put vidimo. Da, imam i ja takav osjećaj, i pitam se da li je to povezano s činjenicom da mjesecima čitaš nečija unutarnja preispitivanja, mišljenja, dijeljenja sebe sa svijetom...pa kad ga konačno upoznaš, razgovor ne zapinje, samo nastaviš .

Druga večer...ja odlazim umorna, kao i jedna od mojih prijateljica. Druga je nabrijana feromonka, umor je pospremila u ladicu za poslije...a i našla se s ljubavnikom prije nego nam se pridružila, sigurna sam da ima i to veze. Krila, krila!
Na glavnom stage-u upravo svira Laibach. Totalno depresivno. Ali zbilja. Još zanimljivije stoga što sam nekada pohodila na neke njihove koncerte i bila pod dojmom nakon...ah bila su to druga vremena...
Tak da, dođem umorna, ovi mi drenče po glavi, ne da mi se piti iz očaja da se totalno ne oduzmem. Uh, ma nije bilo baš tak grozno, ali polet prve večeri se smanjio. Dočekasmo smjenu stagea, ošo Laibach konačno, ulazimo u prednji dio dvorane na Royksopp. Koji je kasnio više od pola sata. U tih pola sata u dvoranu se utrpalo više ljudi nego u najgorim špicama u zagrebačkim tramvajima. I kad su/smo već svi bili ko sardinice, još je njih količinski dva-tri autobusa osjećalo da se mogu i oni još ugurat među nas. Tak da sam/smo počele njurgat a nije se još ništa ni dogodilo. I'm too old for that shit...lakat u nosu, u jednom trenutku mi je cijeli jedan tip koji je naravno bio veći od mene jer to nije teško, ležao cijelom težinom na meni. Zaključih glasno da sam ja jedna napižđena gospođa u godinama i da nemrem više to podnosit....ajde, ajde, izdrži, rekoše mi prijateljice...samo da počnu da vidimo što li će biti...
Nakon prvih 10 taktova pogledale se međusobno i okrenule prema izlazu. Ispljunulo nas ko vazelinski čepić iz neodlučne guzice.
Ajme, koja halabuka. Kakofonija. Ma ne možeš razaznat ni visoke ni niske ni basove...a vokali ajme joj. Otišle smo skrooooz na dno dvorane. Em zraka ima, em manje ljudi, em maaaalkice je tiše.
Nisam ekspert. Ili je zvuk bio loš, ili ne može bolji biti zbog prirode dvorane (ali Let 3 je večer prije dobro zvučao!), ili nisu oni za koncerte, ili nije njihova glazba za koncerte...a ko će ga znat? Ma dovukla bih ih za uši u publiku da se čuju malo.
Whatever. Kao što rekoh, bolje ne očekivati previše, pa se kasnije manje razočaraš. Kako s koncertima, tako i inače u životu. Je l to znači - opustiti se?

Nakon koncerta bauljamo okolo (tad smo tek bile u onom Svetištu srca), i od svih ljudi na svijetu, koga sretnemo? Mog bivšeg muža. Koji se zalijepi za nas i oće nas častit. Sav oduševljen.

Ošli smo na gornju terasu, jedan od najljepših "sajtova" Hartere. I tek tada shvatili da je gore ekrančina i odlični zvučnici s direktnim prijenosom sa main stagea. G-R-R-R.
Taman je muziku puštao Adam Freeland. Nikad čula. Odlično zvuči. A zgooodan . Prepuštam se magnovenju, trka me bivši muž i gura mi epruvetu s Jegerom u ruku. GRRR.
Odlučujemo se na skori odlazak. Ma nemojte još ići, kaže moj bivši, pa tek je (i pritom pogleda na sat)...3.15. Feromonka se ne da, nas dvije umornice padamo s nogu.
Spazim Neverina s druge strane terase, odlazim se pozdraviti. Otimam mu priloženu kartu.

Liježem ranjenih nogu oko 4.
I damn! Opet ne mogu zaspati, a mrtva sam umorna.
Kad sam konačno zaspala, već je bio debelo dan vani.
Ali začudo, normalno sam funkcionirala. Samo su nekontrolirano brzi pokreti izazivali blažu vrtoglavicu. Ni glava me nije boljela. Ma ponos sam si totalni. Proždrale smo sve kroasane koje su nam dali u kafani hotela. Na doručak ni jedan dan nismo stigle. Vrijeme je da prestanem rezerviravat sobe s doručkom. Mislim da sam od svih doručaka stigla na njih manje od 50% ako uračunam putovanja sa staricma kad sam bila mala.

I to je bilo to.
Anyway, ja hepi. Bila negdje, radila nešto, upoznala nekog...mislim da idem slijedeći tjedan na IN music, drugi dan. Baš mi frend kaže da se može kupiti karta za samo jedan dan.
Možda je konačno vrijeme da se iskobeljam iz čahure...





Evo tu neki link - nije ništa što je sviralo na festivalu, al bih se voljela nać na nekom na kojem bi on "svirao". Ovo mi je drago i veselo!

Ursula 1000 - Kinda Kinky

Dragi mladi bloggeri,

čitam ja tako vaše postove, o svemu su i svačemu. Toliko ste različiti, pišete o najrazličitijim temama, najrazličitijim stilovima. U stvarnom životu ne bih vas nikad imala prilike upoznati. Prošli biste pored gospođe ne primjetivši je...a i ja bih pored vas "klinaca" isto tako.

Ne bih tvrdila da su svi mladi isti, pače, ne bih to sad pripisivala ni mladosti...nema svatko potrebu iskazivati sebe na ovaj način, a i ja sam tek nedavno otkrila da mi blogovanje baš nekako pasuje. Žao mi je što ne znam to nekako ljepše sve sročiti, ili zato što nemam previše tema...fak, kako bih i imala kad nemam ni života da bih iz njega nešto prepričavala. Većinom sam ogorčena i po najnovijem frustrirana, a otprije i oduvijek iskompleksirana...vodilje moga života u današnjem svijetu nisu baš popularne. "Think positive" i "I'm just kidding"* uselili su u naš život na mala vrata zajedno s kapitalizmom, za kojeg mi se čini da se u zadnje vrijeme ponekad krivo brka s lošom vladavinom strana na vlasti...nitko od nas, pa ni od vas mlađih s ovih prostora nije odrastao u pravom trulom kapitalizmu da bi znao razlikovati neke stvari. No, njurganje o negativnosti vlastitog života postalo je nekako maltene pa nepristojno, osjećam tako, pa mi se najčešće i ne da pisati...jer piše mi se o negativnom, a tjera me da pišem pozitivno, pa na kraju nemam ni ideja što bi i kako bi....

U svakom slučaju, ono što sam vam htjela reći je da svi imate nešto zajedničko, koliko god bili različiti: nose vas krila idealizma i optimizma. Vidite put, vidite vrata kroz koja želite proći. Vidite svijet koji možete promijeniti. I trčite prema tim vratima, lupate po njima, gurate, otvarate. I svaki je novi događaj u životu velik kao život sam, nova velika sila koja vaš gura još više prema suncu, zadovoljne, sretne, velikih srca...

Gledam vas i čudim se. Ne vama, sebi. Pitam se, jesam li ja ikada bila takva. Pitam se, na što sam to potrošila. Jer potrošila jesam, to je sigurno. Gdje je to nestalo? I je li uopće bilo tamo? Kad pogledam iza sebe, vidim pustoš...nekamo sam išla, nisam znala kamo, i eto me sad u Nedođiji, baš tamo. Nije mi nitko kriv, kriva sam si sama. Što se promijenilo? Ne nasrćem više ni na što. Ne pjenim se. Ne uzbuđujem se. Ne vidim da bih išta mogla promijeniti oko sebe. Svaki novi događaj u svom životu promatram s odmakom. Prvo pomislim - hoće li me to sad iznervirati? Ako ima šanse, kako da to izbjegnem? Ja se ne smijem nervirati. To je najvažnije. Nakon manevra izbjegavanja nerviranja, promotrim slučaj s kao neutralne strane. Onda zamislim da sam netko treći i promotrim ga još jednom. Uzmem u obzir i svoje stajalište i razmotrim što bi iz njega trebala, a ne htjela pomisliti. Nakon svega toga, sasvim je jasno da moja reakcija ne može i neće biti ni uzburkana ni ponesena. Zapravo, nekad pomislim da je pametnije i prešutiti neke stvari na vlastito zadovoljstvo.

Mladost je moja prošla, i vratiti se više nikad neće. Vidim to u ogledalu, a vidim još bolje i bez ogledala.
A kod mene je to nekako cijelo vrijeme bilo - bila sam premlada za ovo ili ono, u vlastitoj glavi. I onda sam odjednom postala prestara...kamo je dovraga nestala sredina, punina, it? Pojma nemam, sigurno će netko sada reći da serem, da je mladost u glavi blabla. Ok, kad bih zauzela stajalište da mladost stvarno jest u glavi, kamo je otišla, i kako da je vratim? Moja mi je psihijatrica objasnila da od velikih stresova u životu naglo sazriješ. To je to? SAZRIJEŠ? Ma dajte me nemojte! Pa da....netko s više samopouzdanja od mene, ovu bi životnu fazu valjda počeo tumačiti kao početak mudrosti...ha?
Kako se to dogodi, zašto, je li i drugima tako, bit će pitanja koja će me obuzimati još neko vrijeme.

I eto, završih u negativnosti**, kao i uvijek...možda je to zbilja i drive koji me tjera da se tu istačem. Da toga nema, negdje bih veselo lepršala i ne bih imala potrebu drobiti, naprosto bih uživala.

Ostanite tako slatki i puni i veseli što duže...lijepo vas je vidjeti, (svi koji se tako osjećate:), kad već više ne mogu biti dio toga, ne svojom željom, ali možda svojom krivnjom.

Lijepi pozdrav!

* "I'm just kidding" - pričica iz mojeg djetinjstva...prijateljica mi je negdje u 6. razredu osnovne bila u posjeti svojim rođacima u Americi. Vratila se u raznim šokovima, par kila deblja (!), i s tom pričicom - rekla je kako su im mozgovi isprani do te mjere da nakon što netko izvali neku šalu, bilo kakvu, kako god očita bila, uvijek na kraju dodaju - I'm just kidding! - da ne bi bilo zabune da se radi o šali. Nisam to nikad zaboravila, meni je ta rečenica indikator ispranosti mozga i svijesti i dan danas...
** i so fckin what? baš me briga, baš me briga, baš me briga, lalala....

-------------------------------

Bijah žrtvom mobbinga.
Tad još nisam znala da se to tako zove, valjda nije bilo tak ultrapopularno kako je sada.

Mobbing na radnom mjestu. Od strane šefice.
Da se razumijemo, ne samo ja...nas 5-6, broj je varirao s godinama. Da, godinama, i tu sam kreten, kao i u privatnom životu...

Šefica dakle. Egoistična škorpija. Takve su valjda najgore.
Kad sam došla raditi kod nje imala sam 20 godina...3. godina faksa. Preporučio me profesor/mentor, pozvala me na razgovor. Došla sam tamo pod dojmom da ću odraditi neki posao za nju i to je to. Radila je sama, imala je još "glupu" tajnicu. I svi koji su za nju do tada radili su bili "glupi" i "nesposobni".
Ja nisam nikad čula za nju, pa sam je pitala a što je ona do sada radila. Tu je ostala bez teksta jer kako se netko od 20 godina bez dana staža usuđuje nju pitati što ona radi...ali zbunjeno mi je pokazala, i onda sam se ja sjetila da sam viđala neke od tih radova, i da mi je to bilo simpa...pitala sam se bih li mogla od nje nešto naučiti.
Nije mi se baš svidjelo što traži nekog na puno radno vrijeme. Dogovorile smo se da ću probno dolaziti jedan tjedan da vidimo kako si odgovaramo.
Polovinom tog prvog tjedna dogovorile smo se da je to to, i da i ona i ja želimo nastaviti suradnju. I dalje mi je bilo prečudno odjednom raditi negdje punih 8 sati, ali to je bio njezin uvjet. Ja sam pak bila to spremna podnijeti jer mi se činilo da ću svašta naučiti (naravno da sam kao i mnogi bila nezadovoljna onim što se nudilo na faksu...).
Cvale su rojžice i nije mi zvonio nikakav alarm na to da je većina ljudi koji je okružuju "glupo".
Iako je to većinom bilo tim ljudima iza leđa, nije se ustručavala ljudima skakati u oči, čak i u hiper nepotrebnim situacijama. Primjer: napadne čovjeka koji je dostavio novi printer jer u kutiji, zamisli, nije isporučen kabel s kojim se printer spaja na kompjuter. Ljudi su u takvim situacijama većinom šokirani i većina se ne uspije (a vjerojatno ni ne želi, vidim sad, mnogo godina kasnije) obraniti. Primjer: žena u Konzumu reže joj šunku na šnite, ali nije dobro ogulila kožicu prije, pa je pol našnitane šunke okruženo koricama. Ona mirno pričeka da žena završi, a kad joj stavi paketić na pult, ona joj samo bezobrazno zahvali i kaže joj nek si to sama pojede sad, okrene se i ode.
Alarm mi je trebao zazvoniti i u momentima kad su se počela redati ostajanja na poslu zbog ultrahitnih i važnih poslova koje treba dovršiti za sutra. No glupača u meni redovito je nasjedala na perfidna uvjeravanja da strašno pomažem i da ona ne zna što bi bez mene.
Polako ali sigurno iz mile i simpatične žene počeo je provirivati prokleti zmaj od kojeg je najpametnije pobjeći glavom bez obzira. Petkom popodne skoro je redovito imala otkrovenja u kojima bi se spoznalo da za ponedjeljak treba iz ničega izmisliti cijelu prezentaciju...naravno, radi se preko vikenda. Radila sam milijardu vikenda. S posla skoro nikad nisam izlazila prije 7 navečer, a često i poslije 8,9,10... Tako da zapravo nisam imala ni gdje potrošiti novac koji bih zaradila...srećom u blizini je bio birc u kojem su se sastajali moji s faksa pa smo se često ako ne i redovito napijali večerima (baš jako pametno). Majka mi je ubrzo ustanovila da mi predstavlja samo hotel servis, a i faks je odjednom postajao sve više upitan. Jer kad si tako važan i bitan u svojoj firmi, ne možeš valjda sad sve pustit i otić studirat? Pa tamo su i tako same budale....
Za vrijeme njezinih ispada i deračina redovito sam se pravila da sam muha na zidu. Nikad nisam smogla snage protusloviti joj. Tresla sam se od straha i od same pomisli. Razvila sam neobičnu sposobnost izvrdavanja - izreći mnogo riječi a ne reći mnogo ili čak ništa kao odgovor na pitanje, samo da se ne bih dovela u konflikt. Sada, puno godina kasnije, ne znam objasniti što je to bilo, što MI je bilo...ali bila nas je uskoro cijela ekipica koja je tako s njom funkcionirala. Zapravo je to bio living hell, svaki dan, GODINAMA.
Od ukupno 6 godina, oko dvije ako ne i više godina radila sam preko student-servisa. Dokle god sam bila prijavljena na faksu, pod krinkom studiranja nije me prijavljivala. A kad sam izgubila prava, prijavila me na najmanji dozvoljeni minimalac. Ostatak plaće isplaćivala je u kešu. Tako i ostalima.
Iako je firma imala pristup internetu, vlastita e-mail adresa nije dolazila u obzir, kao ni nekontrolirano surfanje po internetu. Ako bi se neki telefonski razgovor malkice odužio pridruživana mu je takva jezikova juha da smo uskoro priučili sve svoje bližnje da nas NE zovu na posao kako bi obostrano izbjegli neugodnostima. Mi smo nekog smjeli zvati samo u slučaju krajnje nužde, dakle valjda smrtnog slučaja u obitelji ili slično. Pa znate li vi koliko košta telefon? Neće valjda ona plaćati naše privatne razgovore.
Jedne je godine frendici (koja je također radila kod nje) i meni uspjela zabraniti da idemo zajedno slaviti Novu godinu s tadašnjim dečkima...i da me ubiješ ne mogu se sjetiti razloga (ta koji ti šef može naređivati što ćeš raditi u svoje slobodno vrijeme??). Da izbjegnemo neugodnosti, slavile smo zajedno naravno, ali smo svi u krug LAGALI o tome gdje je tko bio...nevjerojatno. I sad se sramim kad se toga sjetim.
Uglavnom, ponašala se kao da smo njezino privatno vlasništvo...u trenutcima kad bismo pucali bila je puna velikih i utješnih riječi kako ova firma bez nas ne može, kako joj puno značimo, blabla, da bi već slijedećeg dana nastavila torturu i svakodnevnu deračinu kao da ništa nije bilo.
Kako ona i njezin muž nemaju djece (pa nas je možda ponekad krivo doživljavala kao svoju obitelj), tako smo faking Badnjake morali ić na svečane ručkove i biti zbog toga jako zahvalni. Nikad nismo imali slobodan Badnjak ne bi li kojim slučajem imali vremena u zadnji tren kupiti kakav poklon za familiju, neee - ujutro na posao, jako se važnih stvari ima napravit za Badnjak, a u 2 na ručak...koji je trajao satima...sjećam se svoje ljute majke kad bih nažderana i polupijana banula doma već oko 8 navečer...ona bijesno priprema bakalar, bor naravno nije okićen, uskoro dolaze gosti, ja naravno uopće nisam gladna iako OBOŽAVAM mamin bakalar...jeeeeez.
Iako sam bila "dobra", čitaj nalazila nišu u kojoj nisam gotovo nikad bila izložena direktnim napadima, redoviti napadaji vikanja i deranja i maltretiranja ostatka zaposlenih dirale su me skoro jednako kao da su uperene prema meni osobno. Od cijele te presije svakih sam nekoliko mjeseci imala napade plača i očaja, gdje bi me tješio tko? - ona, opet svojim velikim riječima, a ja sam trošila tisuće riječi i rečenica u kojima sam maltene izmišljavala privatne probleme sve kako joj ne bih rekla da se raspadam zbog nje i tog jbnog posla na kojem sam zaglavila. Dobila sam i nekakve lišajeve po laktovima za koje se ispostavilo da su stresna psorijaza...enough said...

I meni samoj dok ovo čitam zvuči nevjerojatno. Kako objasniti normalnom čovjeku da je to pakao iz kojeg se ne možeš lako izvući? Zapravo, još je važniji prvi korak - da osvijestiš da te netko nesmiljeno maltretira i da nisi to ničime zaslužio. Čak i pomisao na davanje otkaza kod mene je redovito rezultirala odsjecanjem nogu, lupanjem srca i gubljenjem moći govora. Iako sam stalno vagala - svoju žeđ za učenjem jer je unatoč ogavnoj osobonosti bila fenomenalan mentor, iskreno nisam imala snage oduprijeti se.

Prošlo je mnogo vremena dok smo se mi zaposleni uopće usudili međusobno o tome razgovarati. Da se razumijemo, i dalje mi je sam posao bio jako zanimljiv, i imala sam jako dobru (keš) plaću...ali sada znam da to nije dovoljno dobar razlog da nekome dozvoliš da te tako maltretira. Imala je takvu kontrolu nad nama da ništa nije bilo važnije od posla... ni obitelj, ni prijatelji, ni faks, ništa.

Za rođendan mi je poklonila neki parfem (good cop ;). Bila sam počašćena...tek sam mjesec dana radila kod nje, kakva čast...da bi ona već nakon par tjedana mrtva hladna u usputnom razgovoru izjavila da kad kupuješ poklon nekom do kog ti nije stalo, najlakše mu je kupiti parfem...ja to ni danas tako ne doživljavam, ali tad sam se osjećala kao da me neko ošamario.
Za neki tamo slijedeći rođendan TRAŽILA sam od nje da mi kupi točno određeni parfem kojeg tada nije bilo kod nas...donijela mi ga je iz Austrije i bacila pred mene na stol uz riječi: "Evo ti onaj tvoj smrad koji si tražila." Da se razumijemo, radilo se o Calvin Kleinovom Escape-u. Da bi se, par mjeseci kasnije vratila s nekog putovanja s tim ISTIM parfemom za sebe, najvećom bocom. Na upit što se promijenilo, nešto je promumljala i ustanovila da je baš odličan.
Tajnici je branila da puši Ronhill jer joj smrdi (ne zato što je nepušačica, čak suprotno, puši k'o ćifut, al' ima profinjen nos...).
Jedno vrijeme smo imali običaj jesti svi zajedno...svaki dan bi netko otišao u trgovinu kupiti gablec. Kad bi otišla ona, na stolu su se našli pršut i gorgonzola i slične stvari, ali ona je to isto očekivala i od tajnice koja ima i plaću - tajnice, i osim toga je samohrana majka koja uz to ne dobiva alimentaciju. Običaj je ubrzo zamro...
WC papir smo kupovali na smjene, svaki put netko drugi. Da ne bi možda firma plaćala WC papir. Svašta. Ali svi smo morali kupovati najskuplji, ne bu se ona brisala s bilo čime. Kad bi potrošili njezinu turu ili kad je bio njezin red, ne jednom nam je spočitnula da previše "seremo", kao haha u šali.

Jedne subote (kad bih konačno imala slobodan vikend zapravo nisam znala što bih sa sobom), radimo mi tako, jelte, a mene bole sinusi, glava mi otpada. Nemam tabletu, sve zatvoreno (radili smo centru). Cure mi suze od boli. Sjedim i dalje ko idiot. Sjedi i ona, i zna da me boli glava...i uopće ne reagira. Nakon nekog vremena, dolazi njezin muž, ugleda me i pita - što ti je? Kažem, otpada mi glava. On kaže, ma daj, jbt posal, odvest ću te doma. A ona, ni riječi nije rekla, nije čak ni svrnula glavu s monitora dok sam je pozdravljala (jer kako se usuđujem otići kad je frka i sad će ona sve morati), a ja odlazim s guilt tripom, naravno.

Čak me natjerala da napišem članak za neki časopis koji je ona trebala napisati. I to naravno u vrijeme kad sam trebala negdje biti, izaći van, 8 navečer...ONA odlazi nekamo (to što se ona dogovorila za ići van ima naravno puno veću težinu i važnost nego moj dogovor), članak je za sutra, a ja ostajem sama na poslu pisati NJEZIN članak. Ne-vje-ro-ja-tno. Zapravo, napisala sam članak, a onda ga je ona ujutro iskasapila tako da ga vlastita majka nije mogla prepoznati, a nije mogla ni shvatiti o čemu se uopće u njemu radilo...!!!

Bila sam marioneta - iščupan mi je mozak, i na njegovo mjesto gurnuta tuđa ruka.

Bilo je tu svega, trajalo je 6 godina...ali mnogo sam toga srećom zaboravila.
Silno mi je žao što sam toliko vremena poklonila toj nezahvalnoj ženetini...dane, noći, vikende, mjesece, godine. U trenutku kad sam davala otkaz (za što sam bila u stanju tek na porodiljnom s vremenskim odmakom od nje, bez nje) rekla mi je kako me namjeravla učiniti svojom partnericom, al nek mi bude...HAHAHA je li to bila još jedna fora na koju sam trebala pasti.
Moment u kojem sam je definitivno prekrižila: kad sam ostala trudna zamolila sam je da mi digne prijavljenu plaću kako bih na porodiljnom dobivala više novaca...rekla sam joj da mi oduzme od keša koji mi daje i razliku u prijavi i razliku u davanjima, tako da ona osobno ne gubi ništa...bila sam prijavljena na 1.800,00 kn, a ukupna plaća mi je bila cca 10.000,00 kn. Na što je ona rekla - ne može. Bila sam šokirana. Rekla je da će ona meni davati svaki mjesec novce, pa ću ja to njoj lijepo vratiti kad se vratim na posao. OŠ ..... UH PSUJE MI SE!
I tako sam drugih 6 mjeseci porodiljnog dobivala neki smijeh od 800 kuna čini mi se...neću joj to nikad zaboraviti. Sigurno je to jako boli...XD.

I tako sam se, kretenuša, zaposlila sa 20 godina na totalnu robiju. U vrijeme kad su se ljudi ludirali i zabavljali i studirali i bili nadasve laganih glava, ja sam si priskrbila svu težinu svijeta na leđa. A iz toga sam iskočila, ponovno nespremna, u novu obitelj...dijete...gdje sam se ponovno izmučila na dulji niz godina, no to nije dio ove priče.
Sada nakon svega zbunjeno se preispitujem da li se opet grčim pod nekim ili sam konačno, uvjetno, slobodna. I jesam li ja tip kretena koji se mora mučiti jer drukčije ne zna...