|
I što, što ako je već proljeće… Sijaći kapi znoja ne krijepe se sjemenom, dok nade povjeravaju zemlji. Crni kruh navodno je zdraviji od bijeloga, kažu, a zašto onda, osiromašuje se plemenitost? Zašto se istine dogovaraju? Što će im lijepa etiketa? Ponekad sijem, i ubirem snopove zlatne mjesečine sa vlažnih usana večeri, dopuštam šnitama svjetlosti poput svježeg mangova ploda, kaplju u mene. Izvijam se strunama vokala, poput pčela u laticama žutih ruža, zavisan, mene opijaju, skoro do besvijesti, a nikad cvale nisu u mom ružičnjaku, nikad ne podarih im iskru svoje topline. Dok promatram cvijeće, golubovi mi slijeću na ramena, pružam se, maštam, jer znam stvarnost me grli, rukom koju snivam. Ti si tu u njihovom svakom glasu. I što, što ako je proljeće kada i ni Ti, ni Ja nismo. Istina bude porođena tek snagom vjere i tko bi danas, letio slabim krilima sa utrobom punom drhtavih ljudi, a ja jedan začarani dječak šutim. I dok, sasvim sam ti tu blizu tvojim usnama govorim, tvojim prstima, onako lako, milujem ti vrat poričeš, poričem, da ikad smo se poznali a nije bilo dogovoreno. Pobjednici uvijek znaju što donosi nagrada. Što sutra bit će osvojeno !? |
|
Ja ne znam, ustvari i ne znam gdje sam. Ja, dječak ispunjen svemirom nad glavom. Zar ispod raščupanih krošnji? U ugušenoj plavoj noći? Pod nasmijanom bijelom maskom? plačem li? Možda u ponosu, i tko sam? ustvari? Il tek, u desetljećima krvotoka dozivam se, dozivam, samoćom, dječače. Kroz stvarnost u stvari uvijek jurim, i uvijek drugačiji, rastem životom, tražim sitne znakove, hrlim da podignem zanos. I kada gubim osjete, letim. Jer izubiti se uvijek može, a svi rastanci, tek su nagovještaj novog susreta kao kada večer dok proriče sutrašnji dan. Sretno se pokreni utroba moja, budimo jedno što uživa, ispod raščupanih krošnji? Opet proljeće iznenađuje, liše raste, ne boj se! Vidici šire ruke, pogledaj se, tko si? t k o si ! A ruke miluju zemlju, još jučer bila je čovjek, možda čak i bitan, a danas brazda Dotičem, osjeti me, tu sam, gdje si? Ispod raščupanih krošnji, proljeća što kišom bjesni, sagorijeva, lišče šuška pjesmice vidici pucaju, gledaj se ruka mu miluje zemlju, izgubiti, može se ponekad, ustvari samo jednom dječače, e moj dječače! osvani, moj dječače, moj dječače osvani … |
|
Ne trebam više gledati, čitati i slušati. sada doista dovoljno znam. Pokazala si sve svoje perspektive. Tvoje dimenzije pamtivu, od danas do odlaska. Uz malo truda kamenčići mozaika se pretvaraju u minijature. Umjetnost je gledati iz drugog kuta trećim okom. Mada nekima je samo ljubav strana, jer potragom u zabludi nisu znali što pružiti. Promatralo sam mnogo tvojih pogleda osvrćem se na onaj pod brojem 184 273 i vjera da će vidjeti željeni privid, upamtiti voljenu sliku, upamtiti drago lice u neutronima mozga, podsvijesti bez treće dimenzije. |
|
Sjećam se ljepolike djevojke, ušuljala se u moje oko krajem ljeta. Ponosno preko školskog dvorišta, ulila mi klecanje i nesigurnost. Koliko se voda prelilo u more otkad smo ti i ja to bili velika djeca? Koliko konfeta rasulo se tlom i zasulo nas šutnjom? Ti si bila djevojka, ja sam bila sin. Muškarci ne plaču, zar ne? ne, ne, ne ispuštaju suzu, oni su snažni, utope se hrabri na kraju. Ne, ne nismo se mi rastali u magli, mi smo krenuli zaigrani, zalutali uz obećanja, tebi vidljiva, mani sanjana. Bila si pobjednik jezičnih turneja, alkemičarka riječi koja ne zna što je tražila, a ja sam piskarao do vječnosti, jer muškarci ne plaću. Opsjednut ljepotom sam nestao u svojoj galaksiji, dok ona božanska, našla stvarnost u osami obasjana s tisuću zvijezda. Znaš, učili me pjesnici: ”ljubav je trik u kojem se obična požuda i sebičnost upakiraju u nešto, nešto neobično kao što se slova pakiraju u riječi, i poput kazališta dočaraju čudo”, a ja tvrdim još uvijek: Ljubav je samo jednostavna istina, iskrena i ne uračunljiva. Što ja znam o sastavcima, neocijenjen, vjerujem duši, i svakom utopljeniku namirisao bih veslo parfemom. Ljubav ne pozna i ne ostavlja stradalnike, jel' tako? Da, da tako je! Ustaješ, kliziš zaustavljenom prolaznošću, sjeckaš se u moju srž, stopala tvoja šapuću ne, nikad, nikad, nikad ne okreči se sine Jel' tako? Neka bude volja tvoja, neka bude volja, neka bude, neka .... |
|
Kako da govorim o tebi? Studeni je bio hladan i sniježio je u siječnju sumorne magle vukoh do vječnosti polako odlaziš domu uzbrdo svjetlo rano posustaje. Ti, zarazno znaš koliko znači poznati sebe slušati, gledati, uzvratiti biti drukčijeg pogleda, uz prirođenu različitost, i željom za nečim boljim sigurnim, a opet nesigurnim. Kada idemo našim putanjama ne razmišljam možda jer u oblacima i nemam pojma o ničemu, a pogotovo ne kako ja izgledam drugim očima? čak ne želim ni znati ne iz zaštite, ne iz bijega već iz dosega visine. Sjetiti ćeš se, možda, tko zna... to što ti pisah, tek tako imalo je vizuala sa i bez uvjetnih suprotnosti. Ne trebam pitati, da'l piše glupost - svakako da ne ... I kako se samo nekad zaprepastimo pred šutnjom. Kako da govorim o tebi ti znaš da ja uopće nemam pojma o ničemu da te ne poznam ili poznam bog zna kako na neki moj način kako ja nosim zauzete misli …, a studeni je hladan ,hladan i sniježio je u siječnju već odavno predavno |