|
I što, što ako je već proljeće… Sijaći kapi znoja ne krijepe se sjemenom, dok nade povjeravaju zemlji. Crni kruh navodno je zdraviji od bijeloga, kažu, a zašto onda, osiromašuje se plemenitost? Zašto se istine dogovaraju? Što će im lijepa etiketa? Ponekad sijem, i ubirem snopove zlatne mjesečine sa vlažnih usana večeri, dopuštam šnitama svjetlosti poput svježeg mangova ploda, kaplju u mene. Izvijam se strunama vokala, poput pčela u laticama žutih ruža, zavisan, mene opijaju, skoro do besvijesti, a nikad cvale nisu u mom ružičnjaku, nikad ne podarih im iskru svoje topline. Dok promatram cvijeće, golubovi mi slijeću na ramena, pružam se, maštam, jer znam stvarnost me grli, rukom koju snivam. Ti si tu u njihovom svakom glasu. I što, što ako je proljeće kada i ni Ti, ni Ja nismo. Istina bude porođena tek snagom vjere i tko bi danas, letio slabim krilima sa utrobom punom drhtavih ljudi, a ja jedan začarani dječak šutim. I dok, sasvim sam ti tu blizu tvojim usnama govorim, tvojim prstima, onako lako, milujem ti vrat poričeš, poričem, da ikad smo se poznali a nije bilo dogovoreno. Pobjednici uvijek znaju što donosi nagrada. Što sutra bit će osvojeno !? |