Sjećam se ljepolike djevojke,
ušuljala se u moje oko krajem ljeta.
Ponosno preko školskog dvorišta,
ulila mi klecanje i nesigurnost.
Koliko se voda prelilo u more
otkad smo ti i ja to bili velika djeca?
Koliko konfeta rasulo se tlom
i zasulo nas šutnjom?
Ti si bila djevojka, ja sam bila sin.
Muškarci ne plaču,
zar ne?
ne, ne, ne ispuštaju suzu,
oni su snažni, utope se hrabri
na kraju.
Ne, ne nismo se mi rastali u magli,
mi smo krenuli zaigrani,
zalutali uz obećanja,
tebi vidljiva, mani sanjana.
Bila si pobjednik jezičnih turneja,
alkemičarka riječi koja ne zna što je tražila,
a ja sam piskarao do vječnosti,
jer muškarci ne plaću.
Opsjednut ljepotom sam nestao
u svojoj galaksiji,
dok ona božanska,
našla stvarnost u osami
obasjana s tisuću zvijezda.
Znaš, učili me pjesnici:
”ljubav je trik
u kojem se obična požuda
i sebičnost upakiraju u nešto,
nešto neobično kao što se slova
pakiraju u riječi,
i poput kazališta dočaraju čudo”,
a ja tvrdim još uvijek:
Ljubav je samo jednostavna istina,
iskrena i ne uračunljiva.
Što ja znam o sastavcima,
neocijenjen,
vjerujem duši,
i svakom utopljeniku
namirisao bih veslo parfemom.
Ljubav ne pozna i ne ostavlja stradalnike,
jel' tako?
Da, da tako je!
Ustaješ, kliziš zaustavljenom prolaznošću,
sjeckaš se u moju srž,
stopala tvoja šapuću
ne,
nikad, nikad, nikad ne okreči se sine
Jel' tako?
Neka bude volja tvoja,
neka bude volja,
neka bude, neka ....
Post je objavljen 08.05.2021. u 09:05 sati.