|
Ja ne znam, ustvari i ne znam gdje sam. Ja, dječak ispunjen svemirom nad glavom. Zar ispod raščupanih krošnji? U ugušenoj plavoj noći? Pod nasmijanom bijelom maskom? plačem li? Možda u ponosu, i tko sam? ustvari? Il tek, u desetljećima krvotoka dozivam se, dozivam, samoćom, dječače. Kroz stvarnost u stvari uvijek jurim, i uvijek drugačiji, rastem životom, tražim sitne znakove, hrlim da podignem zanos. I kada gubim osjete, letim. Jer izubiti se uvijek može, a svi rastanci, tek su nagovještaj novog susreta kao kada večer dok proriče sutrašnji dan. Sretno se pokreni utroba moja, budimo jedno što uživa, ispod raščupanih krošnji? Opet proljeće iznenađuje, liše raste, ne boj se! Vidici šire ruke, pogledaj se, tko si? t k o si ! A ruke miluju zemlju, još jučer bila je čovjek, možda čak i bitan, a danas brazda Dotičem, osjeti me, tu sam, gdje si? Ispod raščupanih krošnji, proljeća što kišom bjesni, sagorijeva, lišče šuška pjesmice vidici pucaju, gledaj se ruka mu miluje zemlju, izgubiti, može se ponekad, ustvari samo jednom dječače, e moj dječače! osvani, moj dječače, moj dječače osvani … |