Svima koji ovo moje prenemaganje redovito prate (a i onima koji banu preko zanimljivih upita preko Googlea), zelim sretan i miran Bozic!
Sorry, malo sa zakasnjenjem, ali nekak sam radije (konacno) proveo par dana sa zenim i kcerkicom...
Bas citam malo tekstove o zdravlju i tome sta bi sve trebali uciniti za sebe u novoj godini (jer, svi idemo na dijetu od prvoga, biti cemo bolji od prvoga, sve od prvoga... samo da odgodimo... a onda se napijemo, prespavamo prvi i cekamo iducu godinu). Ima pametnih savjeta, npr. prestanite konacno pusiti, upisite neki novi tecaj i sl. medjutim svako malo naletim na "savjet": SMRSAVITE.
Halo?
OK, jasno mi je da je sve vise pretilih ljudi i da je prekomjerna tezina problem sve vecem broju ljudi. Razumijem da zivimo nezdravo i da je problem odrzavati idealnu tezinu. Medjutim, zasto svi zele smrsaviti?? Zasto bi svi trebali smrsaviti?? Pa nemamo svi probleme sa prekomjernom tezinom. Ima nekih koji su dapace sasvim solidno gradjeni, ali sto je najgore: ima i onih koji su zbog te navale reklama "smrsavite, necete stati u najnoviju Karl Lagerfeldovu kolekciju za anoreksicne" - stvarno poceli prekomjerno mrsaviti. Ponekad mi padne mrak na oci kad vidim neka izgladnjela lica djevojcica koje ne gladuju zato jer nemaju za jesti - nego zato sto je to moda. Zato sto misle da moraju tako izgledati ne bi li bile "lijepe".
Ponekad mislim da bi se svjetske zdravstvene organizacije trebale osim duhanom i ostalim zagadjivacima, pozabaviti i marketinskim zagadjivacima: onima koji stvaraju mentalne ovisnosti o bolesnom stanju tijela kako bi ono stalo u neprirodni oklop uskih hlaca i majica.
Usput, zakaj se Don Anto ne bavi isto i takvim problemima - moze pricati o natalitetu i gomilama malih Hrvata koliko hoce, no anoreksicno "lijepa" 100% cista Hrvatica - nece roditi nikakvog Hrvata.
Ali o toj temi drugi put.
Jeste li probali kada? Ja iskreno, nisam. Pazim na cipele, dovoljno su mi ponekad zamazane da ih jos i
sam uneredim. I na koncu - cemu? Sta dokazujemo? Da nam je mlaz jaci od vjetra? No, koliko god jak bio, na koncu ce oslabiti i onda neminovno zeznemo stvar.
Ista stvar je i u poslu. Jedna od uzrecica koje se sjecam iz djetinjstva (i koja se vise puta potvrdila kao ispravna) mozda najbolje ide uz ovu temu, a to je: "Ne mijenjaj krivu Drinu". Naravno, varijacija na temu ima iz svih krajeva, no poanta je jedna: mijenjaj sta ima smisla - ostalo ne diraj. Medjutim, jos uvijek ima ljudi koji misle da im je mlaz jaci od vjetra i da ce takav ostati zauvijek. Vec se dulje vrijeme natezem sa nekima koji jos uvijek nisu i ne zele shvatiti da je doslo do nekih promjena i da je to za opce dobro. Dapace, upravo tima koji se najvise bune, te promjene idu na ruku i stoga mi je njihov stav potpuno nejasan.
Negdje sam procitao da ce na promjenu (vjerojatno cu malo fulati brojke, no nije bitno) unutar svake sredine oko 10% ljudi na prvu loptu reagirati pozitivno, 10% negativno, a 80% ce brundati, ali ce promjenu ipak s vremnom prihvatiti. I naravno, cijela teorija kako se ophoditi sa tih 80% ljudi (objasnjavati im, ohrabrivati ih, ukljuciti ih u proces odlucivanja, bla, bla...). Uglvanom, cijela teorija, kad ju se malo pogleda, svodi se na teoriju "kako djetetu objasniti da pojede brokulu". I onda si mislim: pa kaj 80% ljudi ima u glavi sklop djeteta iz vrtica?? I zar je 10% totalno tupavo da ne moze skuziti da je promjena nuzna?? Zar imamo 90% ljudi ima glavu samo zato da im kisa ne pada u zeludac??
Jedini problem je sto je dio od tih 10% "stabilnih" i u rukovodecoj strukturi i sto svojim "tradicionalnim" stavom koci napredak svih, ubija napore onih 10% koji vuce i postavlja ledja za ostalih 90% i na koncu uvjetuje da najbolji najcesce odlaze iz firme.
Fuck, petak je, trebao bih biti bolje raspolozen. Ali nisam jer cekam odgovore na par mailova jer je par likova iz najmnogoljudijeg "80%" razreda opet zaribalo stvar. Sto bi Djole Balasevic rekao: "Jebo ih voz koji ih donio".
Jucer sam cijeli dan proveo na sastanku koji je trajao od 9 u jutro (u drugom gradu - krenuo sam od doma sat ranije), do 21:30. Maratonac. OK, bio je bitan, bio je koristan, bio je i zanimljiv na momente, cuo sam puno dobrih stvari, rucak je bio super... no sve skupa bi brat-bratu stalo u jedno 6 sati maksimalno (sa pauzama). Ali ne, mi smo odvalili 12,5 sati(!).
A zakaj? Zato jer sam skuzio da je ponekad (kao i u slucaju sa "bitnim" poslovima) bitnije koliko radimo nego kako radimo... a da ne velim da se ponekad iz vida izgubi ono najbitnije sta zapravo zelimo postici, odnosno svemoguce zakaj (radimo to sto radimo). U prijasnjoj firmi je sefu bilo bitno da smo na poslu "od do", no nije pitao sta smo zapravo u to vrijeme napravili. Sef iznad njega je imao naviku paradirati izmedju radnih mjesta kao duh i pamtiti "prazne stolce". Kad bi netko dosao traziti povisicu, prvo pitanje bi bilo "a gdje ti sjedis?". Ako je zapamtio da je tvoje radno mjesto cesce prazno nego puno - bolje da nisi ni dosao, bez obzira sto si mozda odvalio hrpu prekovremenih na terenu ili drugoj lokaciji ili na sastanku... i da ne nabrajam.
Taj tip je, da ne bi bilo zabune, bio zapadnjak - ne nase gore list. Odrastao je u trulom kapitalizmu gdje je novac mjerilo svega i zato mi je bilo posebno cudno sto nije shvatio jednu bitnu komponentu cjelokupnog procesa: efikasnost. Mislim, mozes ti ponekad sjediti "od do" na stolcu, ali (pod uvjetom da radis neki iole kreativn posao, a ne na salteru), ali ima dana kad ne ide, ima dana kad ide. Ja sam se bavio programiranjem i bilo je dana kad nisam napisao ni slova, dana kad nisam mogao ni razmisljati o programu - a s druge je bilo dana kad nisam mogao prestati raditi dok nisam zavrsio posao. Da, ponekad sam radio i po 16 sati dnevno (zvuci nemoguce, ali jesam - blagodat/prokletstvo rada od doma, pogotovo kad u istoj sobi imas krevet i racunalo - falili su mi je jos samo frizider i wc). No, kad se sve zbroji, radio sam i vise od prosjecinih 8 sati dnevno - no ljudina od sefa bi u mom slucaju zapamtio prazan stolac bar 1x tjedno. I objesi macku o rep efikasnost, rezultate i sl. KPI-eve kad je njemu samo bitno da su mu vojnici na broju (pardon, zaboravio sam napomenuti da je tip u mladosti bio vojnik - to mozda objasnjava neke stvari).
Eto, sad mi se desava da imam likove koji ostaju dugo na poslu da ostave dojam, koji vode duge i beskorisne sastanke da impresioniraju sefove... a ja koji se borim da sve napravimo jednostavno i efikasno ispadam ponekad cudak.
No, boriti cu se i dalje - ne ostaje mi se cijeli dan u uredu. Imam doma zenu i kcer koji imaju vise prava na moje vrijeme od glumaca u firmi.
I za kraj jedno pitanje koje sam negdje procitao i koje me natjeralo da se zamislim: "Da li je ikada itko na samrti zazalio sto nije proveo vise vremena u uredu?"
Moram priznati da se ponekad iznerviram kada gledam kvizove poput "Milijunasa" u kojima na vidjelo izadje sva "moc" naseg skolskog sustava na kojega smo u socijalizmu bili jako ponosni jer smo za razliku od "fahidiota" na zapadu imali ljude sa sirokom obrazovanjem. Isto tako, zgrozim se nad likovima poput gospodina Zeljka Jaraka, inzinjera iz zagrebacke Gradske uprave koji je eto, zapeo vec na prvom pitanju, no najvise se iznerviram (u stvari, bolje reci iznerviramO - moja zena se jos vise uzruja od mene) kada takvi i slicni likovi ipak odu kuci sa kojih 32 ili vise tisuca kuna. I onda je naravno prva reakcija - pa idemo i mi na taj kviz! Ako mogu ovak neuki, mozemo i mi.
Medjutim, zelja brzo popusti. Ono, kaj ako necemo znati odgovoriti na neko banalno pitanje koje zna pol drzave (npr. s koliko se karata igra Tresete... nekome je to banalno kao meni broj karata u Beli, ali eto - ne znam), kaj ako ovo, kaj ako ono... i na koncu ne odemo. A bedasti, poluobrazovani, bahati i slicni i dalje zaradjuju.
A zasto? Pa jednostavno - nije ih briga. Ne znaju koliko ne znaju i na ono malo su itekako ponosni. Cijene svoje malo znanje vise nego mi svoje veliko (sto je uostalom logicno - sve cega je malo je na cijeni) i koriste ga nemilice, dok mi svoje cuvamo za tko zna koga. I onda si mislim - pa neka nam. Tko nam je kriv, prilika je tu, treba samo otici i pokupiti nofce, no nas je sram.
I onda se pitam - cemu nam sve to znanje kad ga na najjednostavniji nacin ne znamo naplatiti?
Danas je mom starom bio rodjendan.
No, ako mislite da cu sad opisati jedno idilicno obiteljsko okupljanje uz bogatu trpezu i sjecanje na to kako smo mi nekad bili mali i balavi, a oni nas svemu ucili - onda se se prevarili. OK, da odmah napravim odmak i od druge krajnosti - nije da nemam obitelj, nije da su mi roditelji rastavljeni, nije da su kruha gladni... nista od toga. Oni postoje u jednom drugom gradu, zive prosjecan zivot u odnosima koji nisu najidilicniji, ali "u braku brzo nestane ljubavi, a ostane postovanje" (citat by my mama), redovito mi jednom mjesecno posalju SMS sa kurtoaznim pitanjem "kako smo i pozdrav svima", ja kao dobro odgojeni sin ljubazno odgovorim "hvala dobro, pozdrav svima" i to je to. Izgleda da je i u odnosu mojih roditelja i mene takodjer odavno nestalo ljubavi, a ono sto je ostalo je... pojma nemam sta. Navika.
Opet, da ne bi bilo zabune, nisu oni losi roditelji. Osigurali su mi sve sto su mislili da ce mi trebati, trudili su se izvesti me na put koji su smatrali pravim, ucili me onome sto su mislili da ce mi trebati i pokusali me odgojiti onako kako su smatrali da treba: postuj roditelje, postuj starije, postuj obitelj. Izmedju ostaloga. Medjutim, ono sto im zamjeram je sto su sve radili onako kako su oni MISLILI da treba, a na moje zelje se nikada nisu obazirali. Nikada me nisu SLUSALI. A to je sve sto sam htio. S druge strane, svako odstupanje od "zadanog" puta je bilo vrlo nepozeljno i okarakterizirano kao los odgoj, bezobrazluk, adolescentska glupost, neznanje... Na koncu sam dogurao do toga da sam, uz zavrsen fakultet i postdiplomski nasuprot njihovom pokusaju studiranja, uz posao i polozaj koji su oni smatrali rezerviranim za neke druge i bolje, uz brak u kojem sam za razliku od njihovog sretan i jos uvijek nije presao u fazu "ostalog postovanja" (i nadam se da nece) - bio proglasen "propalim slucajem" (by my tata, prije par godina) uz komentar da od mene nikad nsta nece biti.
Na koncu konca - u pravu je. Nisam postao ono sto su oni mislili da bih trebao postati. Ne ponasam se onako kako su me oni "odgajali". Ne cijenim svoju primarnu obitelj. Dapace, potpuno sam se izdvojio i kontakte sveo na minimum.
A zasto sve to? Jesam li bahat, neodgojen, grozan, glup...? Pa ne znam, mozda. Ovisi koga pitate. Ja sam od svojih roditelja ocekivao samo jedno: podrsku. A od cijele obitelji isto tako samo jedno: ne zabadajte mi nos u privatni zivot. Samo to. No, to je bilo jako tesko ispostovati.
Zato sam otisao od kuce, zato sam mozda i postigao vise nego drugi jer me pored svega gonio i inat, zato ni sa kime od njih gotovo i ne razgovaram, zato sam sada okruzen tek malim brojem ljudi od kojih u "obitelj" ubrajam samo zenu i kcer.
Jesam li zbog toga nesretan ili hendikepiran? Mozda. Volio bih ponekad i ja biti neciji sin, volio bih moci razgovarati sa roditeljima na nacin na koji djeca i roditelji razgovaraju. Ali iako su zivi i svega parsto kilometara udaljeni od mene - ipak se ponekad osjecam kao da nemam nikoga osim dvije najbitnije djevojke u mojem zivotu: zene i kceri. I sretan sam do neba sto ih imam.
Stari, sretan ti rodjendan.
I to je to.
Danas sam sa zenom i kcerkom prosetao do jednog od gomile beckih Christkindlmarkta, becke verzije zagrebackog Bozicnog sajma na Cvjetnom... ili mozda originala po kojem je napravljen zagrebacki - ovisi kak gledate. :-) Danas je na redu bio Schönbrunn - carska ljetna rezidencija, velebno zdanje koje je jos uvijek u rukama habsburgovaca, no danas umjesto sredista moci golemog imperija - samo jos jedno od "must see" odredista americkih i japanskih turista (ok, i svih maturalaca koji iz Zagreba idu u Prag).
Nisam se mogao oteti jednom dojmu, a to je da sam kojim slucajem na istom mjestu bio prije kojih 200 godina, kao Hrvat bi vjerojatno bio mali od male nuzde ili ako bih se potrudio i imao srece dobiti posebno obrazovanje - mozda bih dogurao do vrtlara. Danas sam tamo dosao svojevoljno i kao slobodan gradjanin - i uzivao u pogledu. No, ono so se nije promjenilo je da sam, kao i prije 200 godina, kao Hrvat dao dio svoje zarade carskoj obitelji. Tada mrsko kao danak, danas sretno 2EUR za suvenir: mug sa nacrtanim dvorcem.
Medjutim, ono na sto me cijeli taj ambijent podsjetio je neka nasa (hrvatska) cudna ponositost na sudjelovanje u dogadjajima protiv kojih su se nasi djedovi i pradjedovi borili. Npr. koliko se sjecam iz povijesti, u razdoblju Habsburske vladavine, Hrvatska je bila obicna kolonja - kao skoro cijela Afrika u to vrijeme. Radili smo za druge dvorove, timarili njihove konje i sanjali san o slobodi. No, cim smo ga odsanjali - odjednom smo jao ponosni sto smo bili vazali. Sjecam se jednom na stojedinici kad je bila rasprava oko toga graditi podzemnu garazu ispod HNK ili ne. Nazvala je jedna postarija gospodja i gotovo panicni glasom rekla "da kak nas nije stid, pa Franc Jozef bi se okrenul u grobu da cuje tak nekaj, tak nekaj nikome u Becu ne bi palo na pamet".
Mislim, halo! Bec je prepun podzemnih garaza, ukljucujuci onu ispod nacionalne opere, vijecnice i hrpe ostalih povijesnih gradjevina. A s druge strane: pa kaj me briga za Franc Jozefa? Pa nismo li bili sretni kad smo se konacno oslobodili carevine (i uletili u novo njesra, ali to je vec druga prica) da bi sad mislio kak bi se on osjecao da se napravi nesto za cime u njegovo doba nije bilo potrebe? A s trece strane, s obzirom na moc koju je imao, budite uvjereni da bi bio prvi koji bi zapovjedio gradnju tako necega da se ukazala potreba.
Nadalje, glavna furka svih nasih ustaslukom ponosnih nacionalista je ta da smo bili dio Treceg reicha. Nismo ponosni na to sto smo Hrvati i Slaveni nego smo ponosni jer smo bili dio izabranih, dio Slavena koje veliki Germani nisu svrstali u manje vrijedne. Nismo ponosni sto smo medju prvima u Europi imali muda ustati protiv nacizma i sposobnosti i znanja organizirai se nego smo ponosni sto smo prodali pola obale Talijanima.
Pa vrit.
Ne kuzim, zar je tisucljetno robovanje i sluzenje pod gotovo svim silama koje su ikada vladale ovim prostorima toliko ubilo nase samopostovanje? Zar se nemamo ponositi icime drugime osim sluzenjem drugim dvorovima, tudjim ideologijama i stranim vojskama?
Evo, opet sam zabrijao i vidim da ce bti pogresnih tumacenja, ali... ne da mi se vise pisati. Drugi put.
Ponovno se vracam na istu temu, iako ovaj puta glavni akter nece biti Miroslav Radman (ok, spomenuti cu ga se eto na pocetku), nego cijela ceta ljudi koja u svijet nije otisla trbuhom za kruhom nego... ne znam, fali mi izraz. Mozda je najbolje reci: "traziti bolje mjesto pod suncem".
Ne mogu reci da mi je u Hrvatskoj ista falilo. Dapace, mnogi su me jako cudno gledali (a mogu misliti sta su komentirali, no briga me) kad sam odlucio otici. Imao sam, za hrvatske prilike odlican posao: iznadprosjecna placa, stabilna firma, odlicni uvjeti, firma 20min. setnje od kuce koja je u jednom od elitnijih zagrebackih kvartova, tek nedavno sredjena... zena isto tako ima posao u drzavnoj sluzbi: dakle sigurna placa (preniska za nekoga sa doktoratom jednog od najprestiznijih europskih sveucilista, ali znanost nam je tu gdje je), fleksibilno radno vrijeme, no i prilika za honorarnu zaradu... sve u svemu za hrvatske prilike - puna saka brade.
No ipak smo ostisli.
Zasto, pitate se? Moj "idilicni" posao me ubio u pojam jer sam bio limitiran by the sef koji me smatrao konkurencijom. Dok sam bio dovoljno ispod njega, bio je predivan: poticajan, susretljiv, podrzavao me... no kad sam mu se priblizio (o svom trosku zavrsio postdiplomski iz managementa, pokazao inicijativu, konkurirao za managerske pozicije) - dozivio sam klasicni mobbing. Sva napredovanja su stala, svaka podrska ukinuta, svaki dodatni trosak na mene (ukljucujuci i obrazovanje i bonuse) ukinut, vise nisam dobio ni jedan pretjerano zanimljiv posao... a naravno, ne moram reci da sam vec u prvom krugu ispao iz svakog internog natjecaja za bolju poziciju. Naravno, prvom prilikom kad sam se javio na medjunarodni natjecaj za posao - prosao sam iz prve. Jedini komentar je bio: sta covjek mojih kvalifikacija radi na tako niskom radnom mjestu. Jel trebam reci da mi je pozicija nakon toga bila iznad tadasnjeg sefa? Usput, covjek je ubrzo nakon toga dao otkaz i otisao iz firme. Vjerojatno slucajni splet okolnosti, no mozda i tracak jala.
S druge strane, zena je isto tako, na svom frontu superbrzo napredovala u svojem poslu, pokosila je konkurenciju do nogu i uz mnogo rada, zalaganja i odricanja ubrzo (debelo prije navrsene 30-e) dosla do pozicije do koje mnogi ne stignu ni nakon navrsene 60-e. Medjutim, cim se vratila kuci sa doktoratom - zid. Svi koji su je do tada podrzavali, okrenuli su joj ledja, svi koji su joj se divili su je poceli prezirati i podmetati nogu - svi koji su bili malo iznad nje - napravili su sve da joj zagorcaju zivot do te mjere da joj je zdravlje doslo u pitanje. Mobbing again.
Sve u svemu, rezultat je taj da je dvoje ljudi koje je moglo, znalo i htjelo odbilo utopiti se u prosjeku i ne isticati se iz gomile i otislo negdje gdje se njihove osobine i znanja cijene, negdje gdje ih zele, cijene i koriste. I dakako: zele. Rezultat je da je dvoje ljudi koje je imalo sve za sto bi mnogi dali desnu ruku i lijevi bubreg - otislo u drugu zemlju da bi poceli sve ispocetka.
Pokusajte shvatiti visinu frustracije i silinu netrpeljivosti kad su se pored svega sto su imali osigurano - ipak otisli iz Hrvatske, u kojoj "gradjani zive bolje, samo to ne primjecuju".
Istina, dok smo zivjeli u Hrvatskoj, zahvaljujuci trudu, zalaganju i odricanju, podigli smo kvalitetu svoga zivota iznad prosjeka u nekoliko godina. No cinjenica je da bi sa tim istim trudom u nekoj drugoj zemlji, tu kvalitetu podigli visestruko - i sebi i svima oko sebe.
Na koncu - po cemu je Europa bolja od nas? Vjerujte mi, Hrvatska ima jednako kvalitetne, pametne i sposobne ljude kao i Europa, no zasto onda ne uspjevamo? Odgovor je vrlo jednostavan: u Hrvatskoj je najveci grijeh uspjeti. Zato jedni ne zele uspjeti, a drugi se trude da drugi ne uspiju.
Treci odlaze.
Iako mi je jasno da se ne mogu staviti u situaciju ljudi koji su prozivjeli strahote Domovinskog rata jer ga ja nisam dozivio na nacin na koji su ga dozivjeli oni, ipak osjecam potrebu ograditi se od nekih koi su od svega toga napravili sramotu.
Ja u tom ratu nisam sudjelovao jer sam bio premlad da me pozovu, prozivio sam ga uglavnom u Zagrebu koji je osjetio tek miris rata, od moje obitelji nitko nije stradao (iako su neki prozivjeli strasne 4 godine pod opsadom), od ljudi koje poznajem tek nekoliko je obuklo odore HV-a, troje je bilo u ozbiljnim borbama, a jedan poznanik je nazalost nestao. No, sve u svemu, u usporedbi sa mnogima koji su ostali invalidi, bez obitelji i cijele imovine - prosao sam da bolje nisam mogao. I stoga ce mi ti i takvi vjerojatno s odredjenim pravom reci da trabunjam gluposti, no ipak, necu se sloziti s njima.
Naime sta, svi znamo u kakvoj smo situaciji bili, svi znamo da smo bili razoruzani i da su se oni koji su se odvazili boriti bili prisiljeni boriti gotovo golim rukama. Svi znamo da su nas jedni ignorirali, a drugi samo sazalno gledali. Trebalo je muke, truda i pameti da se vojska stvori, osposobi i na kraju izadje kao pobjednik. Sve je to, ako tako gledamo, nesto cime se cijela nacija moze i treba ponositi. To je nesto o cemu bi trebalo uciti djecu i na cemu bi trebalo graditi osjecaj pripadnosti narodu, osjecaj za pravdu i niz ostalih pozitivnih moralnih osobina.
Naravno, jasno je da u tim teskim trenutcima nekima pucaju zivci i da u stresnim situacijama reagiraju kako ne bi trebali. To nije u redu, ali treba ljude razumjeti. Ili barem pokusati - velim, ja nisam bio u takvoj situaciji i zato necu suditi. Medjutim, kakvom stresu pripisati izivljavanje nad zatvorenicima, a pogotovo seksualno izivljavanje nad rocnicima te iste vojske nekoliko godina nakon sto je rat zavrsio?? Kojem stresu pripisati dugogodisnje sustavno zataskavanje takvih dogadjaja svih slojeva vojne i drzavne birokracije?? Kakvom stradanju pripisati sutnju i povlastene mirovine koje ta (zao mi je, ali ne mogu reci nista lijepo) gamad dobiva za "junastva" pocinjena nad neduznim mladicima i zenama koje su sluzile u toj istoj, "ponos naroda" vojsci??
Postojali su trenutci za vrijeme Domovinskog rata kad sam putujuci svijetom bio ponosan sto mogu reci da sam Hrvat. No moram reci da se vec dugo vremena stidim sto sam zbog nacinalne i drzavne pripadnosti strpan u isti kos sa silovateljima, bjeguncima, nesposobnjakovicima, primitivcima, lazljivcima i licemjerima - i ostalima koji se tih istih ne srame nego ih dapace podrzavaju.
Zao mi je, moj narode, ali dok god cemo velicati i slaviti one koje svatko sa imalo pameti i morala prezire - biti cemo jedino vrijedni prezira, podsmjeha i omalovazavanja.
I nitko nam nije kriv za situaciju u kojoj smo sad. Sve je bilo i jos uvijek je u nasim rukama.
| < | prosinac, 2004 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Mentalne vratolomije iliti sto na umu to na tastaturi.
Tu dodje ono od Rode.
Borg i ostalo
1
2
3
<$TekstBoxa$>