četvrtak, 02.12.2004.

Od zrtve preko heroja do sramote

Iako mi je jasno da se ne mogu staviti u situaciju ljudi koji su prozivjeli strahote Domovinskog rata jer ga ja nisam dozivio na nacin na koji su ga dozivjeli oni, ipak osjecam potrebu ograditi se od nekih koi su od svega toga napravili sramotu.

Ja u tom ratu nisam sudjelovao jer sam bio premlad da me pozovu, prozivio sam ga uglavnom u Zagrebu koji je osjetio tek miris rata, od moje obitelji nitko nije stradao (iako su neki prozivjeli strasne 4 godine pod opsadom), od ljudi koje poznajem tek nekoliko je obuklo odore HV-a, troje je bilo u ozbiljnim borbama, a jedan poznanik je nazalost nestao. No, sve u svemu, u usporedbi sa mnogima koji su ostali invalidi, bez obitelji i cijele imovine - prosao sam da bolje nisam mogao. I stoga ce mi ti i takvi vjerojatno s odredjenim pravom reci da trabunjam gluposti, no ipak, necu se sloziti s njima.

Naime sta, svi znamo u kakvoj smo situaciji bili, svi znamo da smo bili razoruzani i da su se oni koji su se odvazili boriti bili prisiljeni boriti gotovo golim rukama. Svi znamo da su nas jedni ignorirali, a drugi samo sazalno gledali. Trebalo je muke, truda i pameti da se vojska stvori, osposobi i na kraju izadje kao pobjednik. Sve je to, ako tako gledamo, nesto cime se cijela nacija moze i treba ponositi. To je nesto o cemu bi trebalo uciti djecu i na cemu bi trebalo graditi osjecaj pripadnosti narodu, osjecaj za pravdu i niz ostalih pozitivnih moralnih osobina.

Naravno, jasno je da u tim teskim trenutcima nekima pucaju zivci i da u stresnim situacijama reagiraju kako ne bi trebali. To nije u redu, ali treba ljude razumjeti. Ili barem pokusati - velim, ja nisam bio u takvoj situaciji i zato necu suditi. Medjutim, kakvom stresu pripisati izivljavanje nad zatvorenicima, a pogotovo seksualno izivljavanje nad rocnicima te iste vojske nekoliko godina nakon sto je rat zavrsio?? Kojem stresu pripisati dugogodisnje sustavno zataskavanje takvih dogadjaja svih slojeva vojne i drzavne birokracije?? Kakvom stradanju pripisati sutnju i povlastene mirovine koje ta (zao mi je, ali ne mogu reci nista lijepo) gamad dobiva za "junastva" pocinjena nad neduznim mladicima i zenama koje su sluzile u toj istoj, "ponos naroda" vojsci??

Postojali su trenutci za vrijeme Domovinskog rata kad sam putujuci svijetom bio ponosan sto mogu reci da sam Hrvat. No moram reci da se vec dugo vremena stidim sto sam zbog nacinalne i drzavne pripadnosti strpan u isti kos sa silovateljima, bjeguncima, nesposobnjakovicima, primitivcima, lazljivcima i licemjerima - i ostalima koji se tih istih ne srame nego ih dapace podrzavaju.

Zao mi je, moj narode, ali dok god cemo velicati i slaviti one koje svatko sa imalo pameti i morala prezire - biti cemo jedino vrijedni prezira, podsmjeha i omalovazavanja.

I nitko nam nije kriv za situaciju u kojoj smo sad. Sve je bilo i jos uvijek je u nasim rukama.