subota, 04.12.2004.

Nitko nije prorok u svom selu

Ponovno se vracam na istu temu, iako ovaj puta glavni akter nece biti Miroslav Radman (ok, spomenuti cu ga se eto na pocetku), nego cijela ceta ljudi koja u svijet nije otisla trbuhom za kruhom nego... ne znam, fali mi izraz. Mozda je najbolje reci: "traziti bolje mjesto pod suncem".

Ne mogu reci da mi je u Hrvatskoj ista falilo. Dapace, mnogi su me jako cudno gledali (a mogu misliti sta su komentirali, no briga me) kad sam odlucio otici. Imao sam, za hrvatske prilike odlican posao: iznadprosjecna placa, stabilna firma, odlicni uvjeti, firma 20min. setnje od kuce koja je u jednom od elitnijih zagrebackih kvartova, tek nedavno sredjena... zena isto tako ima posao u drzavnoj sluzbi: dakle sigurna placa (preniska za nekoga sa doktoratom jednog od najprestiznijih europskih sveucilista, ali znanost nam je tu gdje je), fleksibilno radno vrijeme, no i prilika za honorarnu zaradu... sve u svemu za hrvatske prilike - puna saka brade.

No ipak smo ostisli.

Zasto, pitate se? Moj "idilicni" posao me ubio u pojam jer sam bio limitiran by the sef koji me smatrao konkurencijom. Dok sam bio dovoljno ispod njega, bio je predivan: poticajan, susretljiv, podrzavao me... no kad sam mu se priblizio (o svom trosku zavrsio postdiplomski iz managementa, pokazao inicijativu, konkurirao za managerske pozicije) - dozivio sam klasicni mobbing. Sva napredovanja su stala, svaka podrska ukinuta, svaki dodatni trosak na mene (ukljucujuci i obrazovanje i bonuse) ukinut, vise nisam dobio ni jedan pretjerano zanimljiv posao... a naravno, ne moram reci da sam vec u prvom krugu ispao iz svakog internog natjecaja za bolju poziciju. Naravno, prvom prilikom kad sam se javio na medjunarodni natjecaj za posao - prosao sam iz prve. Jedini komentar je bio: sta covjek mojih kvalifikacija radi na tako niskom radnom mjestu. Jel trebam reci da mi je pozicija nakon toga bila iznad tadasnjeg sefa? Usput, covjek je ubrzo nakon toga dao otkaz i otisao iz firme. Vjerojatno slucajni splet okolnosti, no mozda i tracak jala.

S druge strane, zena je isto tako, na svom frontu superbrzo napredovala u svojem poslu, pokosila je konkurenciju do nogu i uz mnogo rada, zalaganja i odricanja ubrzo (debelo prije navrsene 30-e) dosla do pozicije do koje mnogi ne stignu ni nakon navrsene 60-e. Medjutim, cim se vratila kuci sa doktoratom - zid. Svi koji su je do tada podrzavali, okrenuli su joj ledja, svi koji su joj se divili su je poceli prezirati i podmetati nogu - svi koji su bili malo iznad nje - napravili su sve da joj zagorcaju zivot do te mjere da joj je zdravlje doslo u pitanje. Mobbing again.

Sve u svemu, rezultat je taj da je dvoje ljudi koje je moglo, znalo i htjelo odbilo utopiti se u prosjeku i ne isticati se iz gomile i otislo negdje gdje se njihove osobine i znanja cijene, negdje gdje ih zele, cijene i koriste. I dakako: zele. Rezultat je da je dvoje ljudi koje je imalo sve za sto bi mnogi dali desnu ruku i lijevi bubreg - otislo u drugu zemlju da bi poceli sve ispocetka.

Pokusajte shvatiti visinu frustracije i silinu netrpeljivosti kad su se pored svega sto su imali osigurano - ipak otisli iz Hrvatske, u kojoj "gradjani zive bolje, samo to ne primjecuju".

Istina, dok smo zivjeli u Hrvatskoj, zahvaljujuci trudu, zalaganju i odricanju, podigli smo kvalitetu svoga zivota iznad prosjeka u nekoliko godina. No cinjenica je da bi sa tim istim trudom u nekoj drugoj zemlji, tu kvalitetu podigli visestruko - i sebi i svima oko sebe.

Na koncu - po cemu je Europa bolja od nas? Vjerujte mi, Hrvatska ima jednako kvalitetne, pametne i sposobne ljude kao i Europa, no zasto onda ne uspjevamo? Odgovor je vrlo jednostavan: u Hrvatskoj je najveci grijeh uspjeti. Zato jedni ne zele uspjeti, a drugi se trude da drugi ne uspiju.

Treci odlaze.