nedjelja, 05.10.2014.

Život je lijep! (3)

Dobro jutro otoče! "...Nalazim se u dubokom srcu dubokog mora. Ovamo su me doista vile donijele, u nepoznatom nadnevku kada je globus zadrijemao i nitko nije mogao da me primjeti. Ja sam u carstvu pustolovina, u čudu događaja. Konačno sam doživio da je svijet zaboravio. I postao sam vlasnik jednog otajstva. Otputovao sam ravno pravoj slobodi..." Tin Ujević, "Nit u srcu mora", 1930. Ove su riječi Tina Ujevića upućene Svecu. Zar bi uopće mogla ne složiti se s njim...? Naime saznajem da su u ovoj osebujnosti otoka, boraveći na njemu 30-ih godina prošlog stoljeća, inspiraciju pronalazili pjesnik Tin Ujević, hrvatski novinar istraživač Franjo Fuis, slikari Ignjat Job, Đuro Tiljak, Mirko Kujačić... Ovdje...pored mene...ili možda u sobi u kojoj spavam...nastajale su skice novog stiha, zanimljivog članka, slika pejzaža, ljudi... Sa štovanjem prema tebi Otoče, bilježim se svojom prisutnošću! S lijeva na desno...Vis...Biševo... i njegovo visočanstvo - maleni Brusnik! Taj misteriozni Brusnik zaslužuje još jedan panoramski pogled pred rastanak... Zar sam spomenula riječ "rastanak"? Nećemo sad o tome... Idemo dalje... Ovo na slici zovu "starom kućom"...od nje počinje izgradnja "civilizacije" na otoku, prvo one dvije male, pa onda ona veća... Pedesetih godina prošlog stoljeća na otoku je stalno boravio 51 "svecor" - kako i danas nazivaju one porijeklom sa Sveca. Jedini kontakt sa svijetom bili su im ribari koji su morskim dubinama (do100 m) oko Sveca dolazili isključivo radi pučinskog ribolova i normalno, jastoga. Na otok bi se iskrcavali tražeći zaklon od nevremena. "Svecori" bi im davali utočište i hranu, a ovi njima ulov ili bi im okopali vinograd. Zanimljiv suživot u nevolji... Na otoku su trag ostavili i Benediktinci; u zaravni Poje, na nekih 200 metara nadmorske visine, nalaze se ostaci samostana, kapelice, groblja... Put do tih fragmenata ostataka je prilično neprohodan i trebalo bi im se posvetiti s pažnjom i vremenski i snalažljivošću neki slijedeći put... U 18. stoljeću postojala je čak i TVORNICA(!!!) za proizvodnju smole kao tražene sirovine u brodogradnji. Ljudska nerazboritost dovodi do njene propasti uslijed prekomjerne sječe borovih šuma. Bez osjećaja za mjeru, naravno, resursi se iscrpljuju! Uvijek bilo i uvijek će i biti! Ova surova ljepota, polako ali sigurno, pobjeđuje čovjeka čineći ga slugom, a ne gospodarom... Zub vremena... Nakon "stare kuće" nastaje kuća bliže uvali tj. " gornja kuća" - kako je i zovu , a na slici je tzv. "donja kuća"... Joj što uživam u ovim orjentacijskim nazivima! Shvaćam da "civilizacija" koja na otoku postoji je ona u kojoj čovjek i priroda surađuju, ona s realnim čovjekovim potrebama...npr. na njemu je oko 40-ak gustirni što u blizini kuća, što u poljima, a odnos prema vodi je upravo onakav kakav treba biti. Nema rasipanja tog za život bitnog dara s neba..."ne ostavljate slavinu da curi dok sapunate ruke". Ovdje je simbioza čovjeka i prirode takva da često od domaćina čujete rečenicu "Pa ne treba nam više od ovog." S osjećajem za mjeru, na otoku živite izobilje! Dosta vinograda je zapušteno, npr. sorta rukatac je gotovo nestala, dok se plavac relativno dobro drži. Zahvaljujući ljudima koji ga dolaze održavati ovdje se još uvijek događa, kako sam jednom negdje pročitala - ona alkemija duše koja sunce pretvara u vino... Vinograd plavca... Dok ovako hodamo nekim slobodnim stilom koraka uočavamo kako su šume van utabanih puteljaka neprohodne, prašumske...slušamo o zmijama koje ovdje obitavaju, srećom sve neotrovnice al' ipak mi je drago što ih nisam vidjela, o Svecu kao odmorištu za ptice selice koje onako skupno preplave otočke klisure...e, to bi voljela vidjeti... Otok koji ima naziv za svaku siku, puteljak, dol, vrh...mora da je povećao svoju kvadraturu od 4.6 km2, jer neznam kud su mu svi ti nazivi stali... Kuća u kojoj jesmo ima specifičan i lijep miris smilja. To je ljekovita biljka kojoj za rast pogoduje ovaj sunčani kamenjar. Dijalektom je zovu "cmij", a s obzirom da nikad ne vene drže je i u ormaru...i dugo lijepo miriše. Evo je! Ilirska kraljica Teuta - istina ili legenda? Na klisuri, s istočne strane otoka, imala je utvrdu...kulu... Put do srušeneih zidina je...a šta bi drugo bio nego neprohodan! Ovog puta dajem si mašti na volju bez da ugostim sebe u "Teutinom gradu" doslovno i sasvim mi je sve jedno kakav ćete stav Vi zauzeti kad pogledate ovo dole hr.wikipedia.org/wiki/Krajicin Ja sam ionako već odabrala! A vidi njega! Mimikrija! Kažu da je ovo paličnjak...pravimo se da ga ne vidimo i hodamo dalje... Prepoznajete li ovaj cvijet u kamenu? Nepravedno zaboravljen zasluženo se vraća kao delicija, pripisuju mu se i afrodizijačka svojstva... Normalno, motar...matar...petrovac...kako hoćete. Samonikla biljka predjela neposredne blizine mora, pomalo mesnatih listova, slan, aromatičan... Najčešće se kiseli, jede sirov kao salata, kuha kao umak uz ribu.... Šetnju moramo privesti kraju. Treba se pripremiti za polazak i krenuti da nas u povratku ne uhvati noć na pučini... Jedino kod našeg domaćina, onaj instikt da je vrijeme za nešto - funkcionira! Mi ostali smo se "pogubili"... Poslušni smo k'o školarci! Puna sam...u mene više ne stane...a toliko toga bi još trebalo poslušati, vidjeti, fotografirati...znati prenijeti. Sada znam kod koga su ključevi otočkih tajni! Morat će mi bar još jednom otključati te odaje... Ovaj pogled uzimam sa sobom... Oznake: ljeto 2014

- 12:08 - Komentari (47) - Isprintaj - #