Znaš li?

utorak , 01.08.2017.

Da samo znaš kako mi je drago što te imam...što postojiš... Osim što ti mogu ispričati sve što mi je na srcu, sve svoje tajne, i ti mi šapneš tajne, za koje ja bez tebe ne bih znala da uopće postoje. Ti si jedini kojemu sve govorim, pitam i za savjet, samo ti mi možeš dati onu snagu koja me gura naprijed... i hvala ti na tome, zauvijek. Ali...(Ah, ali...ne mogu bez tog famoznog "ali")... tim više sam zbunjena. Zbunjuješ me, znaš? Kažeš mi: "to nije zdravo". Da se toliko čujemo i vidimo, kažeš. Dobro, razumijem, u jednu ruku. U drugu...znam da ti razumiješ i mene. Čega se zapravo bojiš? Za to pitanje ipak nisam imala hrabrosti, nisam htjela uništiti trenutak. Možda sam trebala pitati te zadnji put. A tako si bio sretan, tako sam i ja bila sretna...sretna što si ti sretan...a i prošla su skoro dva mjeseca od zadnjeg susreta, imali smo si toliko toga reći i smijati se. Nisam ni u najluđim snovima slutila da bi mi se mogao desiti. Kako je ispalo, u krivom trenutku smo se desili. Bez obzira na sve, ja ne odustajem, odbijam se predati (a htjela sam, i pokušala, bezbroj puta). Ti si uvijek tu negdje, ti si zjenica mog oka, ljubav kojoj su prenaglo skresana krila. Često se ulovim kako razmišljam...što bi bilo, da je bilo...bi li zapravo bilo drugačije? Ne znam, to zna netko tko nam je posudio ove živote, a na nama je da vučemo konce koje možemo...najbolje što znamo...Volim te, danas sam shvatila da te volim, ali onako istinski, čisto, bez imalo magle. I da te ne mogu ni pustiti, a još manje zaboraviti. Uvijek i zauvijek ću biti tu za tebe, možda i iz prikrajka ću paziti na tebe, a da nećeš ni znati da te čuvam...Nekako se tješim da prijateljstvo i ljubav ipak ne mogu jedno bez drugog. Ne znam, možda se i varam. Saznat ćemo...za sada funkcionira... Grlim te do neba...i dalje...i još dalje... :-*