Vrapčići...

četvrtak , 01.09.2016.

Evo nas...opet... Lijepo smo si popričali, ha? Zaboravila sam ti reći nešto: da te pozdravljaju tvoji prijatelji i prijateljice, a pogotovo jedna teta koja ti je tako lijepe poruke pisala, a mama ti ih je, sigurna sam, pročitala sve do jedne, i po nekoliko puta. Ona ti čuva jedan pinklec, znaš? Znam da je se sjećaš...i šalje puno, puno zagrljaja i pusa! I poslala ti je pusu u plavu noć... E, da...prave li ti društvo zeko i slonić, tvoji vjerni pratitelji? I bolje im je da nigdje ne idu... :) Danas je moja juniorka vidjela nekoliko vrapčića kako se igraju. I kaže mi, onako razigrano: mama, mama, pogledaj vrapčiće! U prvi mah sam, u bezdanu vlastitih misli, promrmljala: aha, vidim. I ona opet: mama, mama, a vidi iiiiiiih. I, tada sam podigla pogled i ugledala tih par živahnih ptičica kako veselo lete... i mene su razveselili...ne moram objašnjavati zašto, zna se :) Istovremeno sam se posramila...što nisam odmah podigla glavu...jer Ti si me učio da bi trebali cijeniti sitnice. Jer vrijeme ne čeka nikoga i nikada više se neće ponoviti trenutak. Zaista, trebamo uživati u svakoj sekundi koju imamo, iskoristiti najbolje od ponuđenog, iako to ponekad, nažalost, i nije samo med i mlijeko. Sve u svemu, moram ti šapnuti da se vide pomaci na bolje, svakim danom. Prije nego povisim ton i počnem se nervirati radi nečega, bila to glupost ili ne, pomislim na tebe. I najčešće mi daš dovoljno snage da si mislim: neeeee, nije vrijedno i neće biti vrijedno spomena. Hvala ti, još jednom. Vrapčiću maleni :-*