(...da ti ispričam, dok nas u ovoj nije bilo,
kako sam preživljavala sudare
neizgovorenih dimenzija;
zvalo se vremenom sve što je prolazilo
usput,
izgledalo je nevino i stvarno
da bi zatim bolno nestajalo
u treptaju oka,
u pokretu ruke koja bi samo ponekad
izgledala poput moje,
moja,
u posudbama sebe na koje sam mislila
da i ja imam pravo,
da je posve u redu u ovoj mračnoj sobi u kojoj se čekamo
gutati taj bjesomučni tornado,
ne zastajati,
ne zapitati se,
pa ionako stojimo nedaleko od nas, zar ne,
uvijek za tu jednu
kronologiju izmaknuti,
ali osjećala bih pritom
svu zagušljivost lažnog vakuuma
na koju si me upozoravao iznutra,
ono poznato ništavilo u kojemu ne vidiš
ništa osim nepregledne gladne praznine,
pa kao da sam svejedno vjerovala
da na taj međuprostor jalovih manevara
i ja imam neotuđivo pravo
prije nego ti se došapnem,
prije nego ti konačno
pokažem svaki ovaj bolan ožiljak,
putokaz koji će bez dvojbe prepoznati
samo onaj jedan,
onaj koji zna)
(...da se po mojim tekstualnim otiscima
ogledaju tvoji sjenoviti fragmenti,
putanje koje ti ispisujem do ispod i
uvijek dublje,
da je "dođi" i "ovdje"
šapat nad kojim stopala vrše egzibicionistički tango
prema mjestu pripadanja,
i dublje,
uvijek dublje,
pa i kada šutim,
kada sam riječima iz-okrenuta
u jeziku koji se više ne proizvodi,
tada se....)
jedne knjige koju ti neću pročitati,
možda se i danas pitaš zašto,
jednako kao što ni meni nije jasno
zašto mi se svakoga dana pod istim brojem pokreta
u onoj jednoj skliskoj radnji
otmeš usred grla kao bumerang,
svakodnevno i točno poput uzdaha koji zatim miruje,
i ne znam zašto, no neću ti ju pročitati, imam
tijelo samo za ispisivanje tvoga imena,
to bi trebalo biti dovoljno da se nađe,
da se naplatne kućice nakrive pod ciklusima
pa najave ovo slobodno i pravocrtno crveno,
da imamo dvije milje tona teksta u tridesetima pod ručnom,
taj semafor (proljeće, ljeto, jesen, zima i sve ono vrišteće između)
u desetljeću kada je ljubav preskupa, prepamtljiva, probirljiva,
kada zloslutno ne prolazi i ne prašta ulomke,
kada se tvoje "volim te" neće dešifrirati ni dok sanjam,
a guši me, i ta slova i Vikinzi i svi oni betonski stupovi
s kojih Romeo ruši suze digitalnoj Juliji
strojnicom nekog stranog proizvođača,
jednako nepristupačno i zloslutno kao da je
tajna skrivena negdje duboko u tekstu kože
koju mu i dalje neće pročitati,
kojoj odolijevaju semaforski ciklusi
i prostori
i drugi
Pustili su me da krvarim po njihovim očima,
da se prelijevam po neudobnim tišinama i ugibam na asfaltu,
pustili su me da ih pitam o svemu što ću ubrzo zaboravljati,
oni nepravi.
Nisu bili glupi.
Kosa im, istina, nije padala po očima, nisu mi
kuhali kavu po svom, možda im je bilo i bitno
koje je boje moja usamljenička šetnja
i vjerojatno je katkad u našim dijalozima bilo šećera,
ali oni moji monolozi više nikada nisu bili željeni
kao kada ih se zvalo uspavankama,
nisam brižno pratila prizore njihovih izokrenutih križeva,
nisam naučila napamet miris njihove udaljene kože,
nisam nas nikada uljepšano usmjeravala.
I nisam se kao onih dana smijala kada bih najradije plakala,
nisam kimala glavom na bolesti i zadihano ništa,
nisam se niti jednom osvrnula naprijed, nisam im
predajom prešutjela
onu našu poznatu udaljenost od cilja.
Nisam bila glupa.
Pustili su me da krvarim po njihovim očima,
da se prelijevam po neudobnim tišinama i ugibam na asfaltu,
pustili su me da ih pitam o svemu što ću ubrzo zaboravljati,
oni nepravi.
Pravi te, za razliku, posjedovanje, tekst i vječnost,
pretvore u tišinu.
ovo je ravnopravan kaos
usred kojega je naraslo
(odabirom strategije i odrađivanjem inicijacijskog fokusa)
nešto opasno drugačije;
naime, rat i dalje traje,
ovo širenje u otpor kao još jedna
zamaskirana pobjeda
traži da se tvoje zrcalo
plaši čak i vlastite sjene.
i vidiš, sedmerostrukim oružjem
dobije se i predah i pobjedonosno zabodena zastava
usred najskrovitijih misli neprijatelja,
ravno u nedodirljivu sredinu izvora
kao što je i obećano,
zar ne?
(pristanak je zadan još prapočetkom,
prvim zadatkom u nizu,
dok je vrijeme korisno odabrano
za najavljene statiste:
jedna je regrutacija
napokon
odrađena savršeno)