jedne knjige koju ti neću pročitati,
možda se i danas pitaš zašto,
jednako kao što ni meni nije jasno
zašto mi se svakoga dana pod istim brojem pokreta
u onoj jednoj skliskoj radnji
otmeš usred grla kao bumerang,
svakodnevno i točno poput uzdaha koji zatim miruje,
i ne znam zašto, no neću ti ju pročitati, imam
tijelo samo za ispisivanje tvoga imena,
to bi trebalo biti dovoljno da se nađe,
da se naplatne kućice nakrive pod ciklusima
pa najave ovo slobodno i pravocrtno crveno,
da imamo dvije milje tona teksta u tridesetima pod ručnom,
taj semafor (proljeće, ljeto, jesen, zima i sve ono vrišteće između)
u desetljeću kada je ljubav preskupa, prepamtljiva, probirljiva,
kada zloslutno ne prolazi i ne prašta ulomke,
kada se tvoje "volim te" neće dešifrirati ni dok sanjam,
a guši me, i ta slova i Vikinzi i svi oni betonski stupovi
s kojih Romeo ruši suze digitalnoj Juliji
strojnicom nekog stranog proizvođača,
jednako nepristupačno i zloslutno kao da je
tajna skrivena negdje duboko u tekstu kože
koju mu i dalje neće pročitati,
kojoj odolijevaju semaforski ciklusi
i prostori
i drugi
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.