Pustili su me da krvarim po njihovim očima,
da se prelijevam po neudobnim tišinama i ugibam na asfaltu,
pustili su me da ih pitam o svemu što ću ubrzo zaboravljati,
oni nepravi.
Nisu bili glupi.
Kosa im, istina, nije padala po očima, nisu mi
kuhali kavu po svom, možda im je bilo i bitno
koje je boje moja usamljenička šetnja
i vjerojatno je katkad u našim dijalozima bilo šećera,
ali oni moji monolozi više nikada nisu bili željeni
kao kada ih se zvalo uspavankama,
nisam brižno pratila prizore njihovih izokrenutih križeva,
nisam naučila napamet miris njihove udaljene kože,
nisam nas nikada uljepšano usmjeravala.
I nisam se kao onih dana smijala kada bih najradije plakala,
nisam kimala glavom na bolesti i zadihano ništa,
nisam se niti jednom osvrnula naprijed, nisam im
predajom prešutjela
onu našu poznatu udaljenost od cilja.
Nisam bila glupa.
Pustili su me da krvarim po njihovim očima,
da se prelijevam po neudobnim tišinama i ugibam na asfaltu,
pustili su me da ih pitam o svemu što ću ubrzo zaboravljati,
oni nepravi.
Pravi te, za razliku, posjedovanje, tekst i vječnost,
pretvore u tišinu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja čita,
ženu koja previše osjeća,
u ženu koja piše...
Ne zaljubljuj se u obrazovanu ženu, čarobnicu,
onu koja je u iluzijama, luckastu.
Ne zaljubljuj se u ženu koja misli svojom glavom,
onu koja zna tko je i dokle može,
ženu koja vjeruje u sebe....
Ne zaljubljuj se u ženu koja se smije,
ili plače dok vodi ljubav,
koja zna kako transformirati svoj duh u tijelu i, još više,
ne zaljubljuj se u ženu koja voli poeziju (te su najopasnije),
ženu koja je u stanju pola sata gledati neku sliku,
ženu koja ne može živjeti bez glazbe.
Ne zaljubljuj se u ženu koja je intenzivna,
sjajna, buntovna, nedolična.
Ne zaljubljuj se u takvu ženu,
jer ako se zaljubiš,
bila ona s tobom ili ne,
voljela te ili ne,
nikad nećeš moći natrag.
Nikad.