"Za osjet bola nemamo specijalizirane osjetilne stanice
nego bol osjećamo završecima živaca
koji se nalaze po cijeloj koži i u gotovo svim organima.
Iako svi ljudi osjećaju bol, različito reagiraju na nju,
a vrlo izdržljivi ljudi na isti osjet bola
reagiraju kao da i nije riječ o velikoj neugodi."
na početku pogled rastvara ramena,
okreće glavu u suprotnom smjeru,
možeš čuti prasak i osjetiti dah na riječima,
ne izgovarati više ništa drugo.
Noćni je zrak pristojna udaljenost
između dvaju tijela uronjenih u fluid;
prebacuješ svoje preko stola,
odlažeš ga u najdalji kut prostorije,
taložiš na njegovim rubovima tišinu i ožiljke,
promatraš obrise i dimenzije,
kolebaš se između neizrečenih dijelova
i događaja koji će uslijediti.
Ipak, u onim rijetkim trenucima približavanja
niz koje se slijevaju neodgovorena pitanja i ozljede,
presložit ćeš se u mirno trajanje:
pa tko god da je i izložio teoriju izmicanja,
nije shvatio ozbiljnost njezine posljedice,
sve one zaključane pretince suprotnih strana
i potrage za mjestima u koja se možeš
zavući i sakriti, izbrisati sve gradske panorame
i ne tražiti napokon više ništa drugo.
na koži, u glasnicama,
u pokretu koji prinosiš očima što će te ponovno odgurnuti
stoji tvoj pristanak na još jednu rundu:
dotičeš ovlaš prste, njihovu hladnoću i toplinu,
skupljaš cijelu sebe u tu bolnu ishodišnu točku.
u svoje nijemo trajanje.
i ostaješ.
"Zjenica propušta svjetlost u unutrašnjost oka,
sužavajući se na jakom i šireći na slabom svjetlu.
Očna leća usmjerava svjetlost na mrežnicu
na kojoj nastaje obrnuta slika predmeta.
Ona se u moždanom centru za vid okrene."
Kao vrh sante leda,
kao riječi koje izgovaraš da bi oblikovala skulpturu,
zatim njezin porinut brod, ono mahanje na pozdrav,
na gledanje koliko duboko u dalj i koliko još dugo
možeš doticati nečiji dah, a ne dodirnuti vlastito dno,
još jedan od onih slojeva na koje si naviknuta
i koji tvoje zjenice pretvara u snijeg.
Jesi li zatim isplakala tu nakupljenu vodu?
Rastopila san u neko prijemčivije agregatno stanje,
poravnala oblak na kojemu je mekše i spustiti misli
i zaplivati prema najviše postavljenom vrhu,
zaobići svojim posljednjim snagama
svu oštru opasnost njegovih strmina?
Pa da mu kažeš /a iznova nisi znala objasniti/
koje je boje tvoje moći i htjeti,
koliko brzo raste i još brže odustaje
sve ono što drugačije ne izgovaraju
tvoje vodene, bijele oči.
I kao da se još samo u njima sve opet oblikuje i stvara,
kao da planinariš oprezno sve do vrhova
da bi spustila bijelu zastavicu i ponovno zažmirila
na tu nagomilanu vodu,
na krugove koji se uporno i dalje šire,
rušeći i zastave i vrhove i tvoj strah i tebe, mala M.
Pa jesi li se iznova vidjela onako nepodnošljivo bijelom
i gotovo nevidljivom kao snijeg, kao sve što se sluša i ne čuje
tek ustrajnim, uplašenim vidom?
Jesi li uopće išta od svega shvatila?
Jesi li konačno prepoznala koje je boje snijeg?
"Svaki se osjetni sustav sastoji od receptornog dijela
koji je na tijelu smješten tako da do njega lako dopire podražaj."
Progovorio je kretanjem prema nepoznatom središtu;
zaželjela si da ti se ti prsti zariju duboko u materiju,
da se negdje iznutra, preko oblika i nabora na koži,
nešto tvoje raspukne do nestajanja,
da se rastapanjem odazove još samo kodu tog pokreta -
kao ples, rekli bismo, iako ni danas ne znaš
kakav bi bio tvoj idući korak,
po kakvoj bi se uputi izmjenjivao ritam
i bi li nakon potpune predaje dirigiranju
više ikada htjela prestati, izaći van.
Ipak, ta ti je žudnja odavno zapisana u grlu,
upetljana ti je u jeziku i uskladištena u mislima
pa ju više ionako ne znaš i ne želiš zaustaviti;
naprotiv, potisnula si čak i vlastiti vid
kako bi tek naizgled mirno šetala rečenicama
brišući ih izbjegavanjem naglih intonacija.
Ili odgovora uopće.
No sve se vrlo dobro zna, a ti si i dalje tu, zar ne,
prepoznaješ i ovaj prostor i predmete i automatizirane radnje,
a ako se samo i na trenutak odmakneš,
primijetit ćeš da čuješ samo taj jedan jedini zvuk -
podražaj izazvan točno određenim tonalitetom
i bojom njegovog glasa.
A tvoja koža, ona ionako nagonski prepoznaje
sklad riječi i onih gotovo nevidljivih
taloga tišine među njima;
upijajući ih pravilnošću ujednačenog disanja
kao da je njihovim stapanjem
utopila svoju praiskonsku žeđ -
samo će šutjeti i osluškivati taj zvuk.
Sve je ostalo odavno stavila na mute.