"Zjenica propušta svjetlost u unutrašnjost oka,
sužavajući se na jakom i šireći na slabom svjetlu.
Očna leća usmjerava svjetlost na mrežnicu
na kojoj nastaje obrnuta slika predmeta.
Ona se u moždanom centru za vid okrene."
Kao vrh sante leda,
kao riječi koje izgovaraš da bi oblikovala skulpturu,
zatim njezin porinut brod, ono mahanje na pozdrav,
na gledanje koliko duboko u dalj i koliko još dugo
možeš doticati nečiji dah, a ne dodirnuti vlastito dno,
još jedan od onih slojeva na koje si naviknuta
i koji tvoje zjenice pretvara u snijeg.
Jesi li zatim isplakala tu nakupljenu vodu?
Rastopila san u neko prijemčivije agregatno stanje,
poravnala oblak na kojemu je mekše i spustiti misli
i zaplivati prema najviše postavljenom vrhu,
zaobići svojim posljednjim snagama
svu oštru opasnost njegovih strmina?
Pa da mu kažeš /a iznova nisi znala objasniti/
koje je boje tvoje moći i htjeti,
koliko brzo raste i još brže odustaje
sve ono što drugačije ne izgovaraju
tvoje vodene, bijele oči.
I kao da se još samo u njima sve opet oblikuje i stvara,
kao da planinariš oprezno sve do vrhova
da bi spustila bijelu zastavicu i ponovno zažmirila
na tu nagomilanu vodu,
na krugove koji se uporno i dalje šire,
rušeći i zastave i vrhove i tvoj strah i tebe, mala M.
Pa jesi li se iznova vidjela onako nepodnošljivo bijelom
i gotovo nevidljivom kao snijeg, kao sve što se sluša i ne čuje
tek ustrajnim, uplašenim vidom?
Jesi li uopće išta od svega shvatila?
Jesi li konačno prepoznala koje je boje snijeg?
_________________________
Čini se da Nina ima jedan prihvatljiv odgovor:
Post je objavljen 16.02.2017. u 12:00 sati.