Mislim da danas razumijem kako je mogla više od svega voljeti
parati, ta Penelopa, svake noći,
brežuljke i čemprese pretvarati natrag
u konce, a tada opet strpljivost, potom...
je li to ispraznost?
Sav taj trud očiju i jagodica prstiju, utrošen dah, sve što je
dvije dimenzije sklopilo
jednu u drugu, sada, odjednom se vraća
na početno, ta na koje drugo mjesto ako ne na to
mjesto?
Jorie Graham, Pletenje i paranje
Sloboda je prostor omeđen drugom osobom,
lebdenje u elektricitetu polova
gdje se vrijeme, tijelo i smisao
potpuno podređuju pripadanju.
***
o stvaranju bih rekla samo riječ ili dvije:
iscrtavao bi me detaljima o kojima nije trebalo misliti
i oblikovao čekanjem u kojemu se moja slika
napokon ogledala izbliza
svi su me drugi povezivali s ratovima u kojima nisam sudjelovala:
samo bih klizila niz te tužne fatamorgane
i promatrala žedne ruke
umorne od odustajanja
ali onda odjednom:
nakon svega što je uokolo vrištalo
u tijelo mi se urezala spasonosna vibracija glasa
i zapovijed kojom je započelo raslojavanje pitanja
jesam li napokon postala ona biljka
o kojoj sam mu često proročki pisala
otkrivši tako svoj mali kvadrat
čiste orgazmičke sreće?
jesam li ga prepoznala u tišinama
i razmacima dvaju pripitomljenih tijela
u jednom isto ovakvom teškom
i besmislenom između?
ja kao njegova najdragocjenija imovina
kao oblik koji mi je predao
i tekst koji je oblikovao našim strahom
od materijaliziranog pripadanja
ja kao pobuna koja je tek trzaj
izmak koji se poništava točno određenom frekvencijom
nešto poput udisanja poznatog zraka sobe
poslije dugog i mučnog izbivanja
pa nakon što izbrišem nepotrebni intermezzo
nakon što shvatim sve što već znam
upotpunit ću prostor ja-biljkom koja nedostaje
kvadratu čiste orgazmičke sreće
Čim se pojavi more, evo iznova ćemo
zanizati niski start. U riječima jegulju.
Gradimo ceste u stankama između onoga
"volim" i ovoga "sada", u zraku nam postaje
udobno i bolno slano, težak otisak asimilira nas
u riječno naprijed, a moja te kretnja
pretvara u začetak krika (mislila sam
alarm, ali zazvučala je ptica).
Kasnije, nisam se borila za predah,
uzvodno prodiranje ostavilo je izgovore
u sjeni, i samo smo ti i ja, negdje usred
olujnog vremena i brzaca rijeke koju smo
ostavili iza sebe, postali oni koji drugima
više nisu za ponijeti.
I, evo, opet je ta riječ ukoričena emocijom
(ptica), dovoljno glasnom da bi nas razoružala
i dovoljno pitkom da više nikada ne bismo
spasonosno pomislili druge.
Šapućem ti: "samo tvoja i takva, ogoljena
vodom i zaogrnuta akustikom,
obilježila sam te mekanom simfonijom ringa;
uzmi me kao da će ova zima
trajati vječno."
Jedno obično koračanje jednom običnom večeri u jednom običnom gradu
njima.
Ugledala sam sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu.
Nebo je vedro, zrak prozračan, izostanak vatre i vakuuma u kojima bih inače automatizirano ispuštala korake čine da više ništa ne radim napamet, ne trudim se disati: kao da se cijela ova riznica ishitrenosti konačno ispraznila i upravo ovdje i sada sve postaje kristalno jasno.
Čekamo tramvaj: nekoliko djevojaka, stariji čovjek čiji džep ispušta neslušljivu melodiju u betonsku ravninu po kojoj jure automobili, i ja. Pogledom tražim nebo, nakon čega mi se plavetnilo očiju vraća poput bumeranga i reže um oštrim probadanjem. Osjećam to strujanje, gotovo bol, zatim zarijem nokte jače u dlanove, stisnem zube, spuštam pogled.
Vožnja traje nekoliko sekundi, tako mi se čini. Ljudi zatim brzo nestaju, kao i želja za hranom, alkoholom, zagrljajem, bilo čim opipljivim. Sve se polagano zatvara, i vidici i hodnici i trafike, moglo bi sve to i dalje postojati negdje paralelno, izvan mene, jednako rasprodajno i jeftino, ali to me više ne dira. Mogla bih jednako tako u ovom trenutku i nestati.
Ne podižem pogled sa svojih nogu, čine mi se još minijaturnijima pod nejasnom svjetlošću centra grada. Nedugo zatim prekrižit ću ih pod visokim barskim stolom, promijeniti im boju i tlocrt, ali ruke, ruke ću i dalje držati na istom ovom vidljivom mjestu.
Osoba s moje lijeve strane deklarira se kao biseksualka, muškarac s desne je gej, preko puta sjedi lezbijka, do nje miroljubivi lezbijski par, ispred njih, u svojoj nesigurno nadmoćnoj pozi, smješka se heteroseksualka koja upravo dogovara nešto subotnje prelazeći noktima preko zaslona mobitela; odaje ju dvosmislen osmijeh skriven u nevidljivim dijelovima facijalne ekspresije hladne, pristojne, nezainteresirane gvalje.
Valjda svatko ima svoj fiks za preživljavanje, pomišljam i nastavljam buljiti u pepreljaru ispred sebe. Pretpostavljam da će uskoro izmisliti razlog zbog kojeg nas napušta i odlazi ranije. Što prije, nadam se.
Moje noge i dalje nemirno traže oslonac, ne mogu u ovoj odjeći odrasle osobe sjesti opuštenije, netko je upravo spomenuo platonsku ljubav i svi su, osim osoba s moje lijeve i desne strane, prasnuli u smijeh.
Mijenjajući položaj tijela, uvlačim se još dublje u sebe.
Lutajući pogled zaustavljam na slici s druge strane prostorije: razbacani dijelovi ženskog tijela i mnogo, previše crvene boje. Podsjeća me na buku i glavobolju, na poredane mobitele, čaše i glad koju svatko osjeća na svoj način, na moje odmjeravanje svakog pojedinog gutljaja koji unosim u sebe.
Zatim vraćam fokus na jedinu osobu u prostoriji zbog koje se ova socijalna anksioznost rastaće na proste faktore. Evo, dobro je, sve je pod kontrolom.
Nebo se još uvijek nazire kroz udaljen prozor dozivajući kadar sa stanice: tri sedmice nekoliko sekundi prije negoli sam pomislila na crnu rupu. Misli nezaustavljivom brzinom lete prema izvoru, osjećam tugu i onu tupu bol u organima. Ne daj da se vidi.
Pričaju nešto umirujuće, pitko i neobavezno, gužva nas zaobilazi ostavljajući oblak buke iznad naših glava, a ja i dalje zamišljam kako bi netko reagirao da mu mogu prenijeti sve što se događa negdje preduboko, predaleko iznutra.
Trenutak kasnije vraćam se kronologiji: muškarac s moje desne strane komentira dečkića i njegovu bljedunjavu djevojku za susjednim stolom, mogli su biti desetak godina mlađi od nas, nasmijani, bezbrižni, neosjetljivi na sve što se oko njih događa. Prepoznajem u njegovim komentarima identičan nemir pa suosjećajno nazdravljamo jedno drugom, netko pritom spominje Željku Markić, ma neka ide i ona u kurac, smijemo se, dobro nam ide ovo preskakanje obruča, možemo biti sasvim zadovoljni.
- Tko tebe čuva? - upita me iznenada, ne skidajući pritom pogled s para za susjednim stolom.
- Nitko, zar se ne vidi? - odgovaram bez razmišljanja, motajući još jednu nervoznu cigaretu.
Žena s naše lijeve strane pogleda nas kako bi se uvjerila da je sve u redu.
- Trebamo li joj zavidjeti? - pitam ga pokazujući osmijehom na nju. Primjećujem da mi se sleđene ruke još uvijek tresu.
- Trebamo joj biti blizu, to je sve. - uzvraća joj pogled bliskošću smještenom između pozicije brata i srodne duše.
Ispuštam dim iz pluća gledajući i dalje u njezinom smjeru. Nasmijala se. Bumerang plavetnila napravio je svoj puni krug usidrivši se u crnoj rupi.
Tko zna zašto sam ga zagubila, zašto me njegovo sivilo zaokružilo, zašto sam uopće ustuknula da bi me odmah zatim iznenada izokrenulo u boje pa odjednom kao da me zapljusnuo poznat osjećaj lebdenja, nešto što mi ne pripada, ali nešto što ipak jesam. I baš čudno za osobu koja se boji visine iako ni tada nisam doticala onu ogradu, bilo je omamljujuće tiho, gotovo da se promet pretvorio u sinkronizaciju između nas dvoje, otkucaj ili dva, osmijeh ili dva, kaktus kojemu su odjednom otpale bodlje, ili tomu slično.
Kasnije sam shvatila da je i početak mit. Negdje uskočiš, shvatiš da je to taj vagon koji ti paše, voziš se ne znajući točno kada će kočnica naznačiti predah. Ne želiš ponovno van. Cilj me podsjeća na svršetke, a o njima, vidiš, još manje znam. Njih zaista ne volim. Svejedno, za osobu koja se boji visine letjela sam kao da nikada ranije nisam morala hodati ili puzati. Kao da mi je ovakav položaj sasvim prirodan. Kao da me uopće nije strah.
Kasnije, usporedit ću nas sa slučajnim odabirom prsta na globusu, a u slučajnosti, i to znaš, ne vjerujem. Katkad ću nas nazvati i stranim planetom, katkad ružom ispod onog otužnog staklenika kojim bih ju čuvala ukoliko bi trebalo, ukoliko bi ti to tražio. Ili je oduvijek bilo obrnuto? Sačuvati mene ili čak nas od definirajućeg postavljanja točaka kretanja negdje pored ekvatora ili gdje god nam već rekli da moramo u ovom vrlo njihovom koordinatnom sustavu?
"Jebite se, manekeni!", čula sam kako im ponovno govorim, zatim te gledam kao iskopinu, dragocjenost, ono sjeme koje će tek izrasti u krošnju i miroljubivo šutjeti svojim hladom, paziti da nikakve stranputice ne probude moj strah.
Čega se bojim? Valjda i ničega i svega. I svijeta i samo jednog pogleda kroz prozor. Ili zapravo stvarno ničega. Znaš ono kada se bojiš, ali je dovoljan pogled u točno određeni par očiju kako bi zatim nesmetano nastavio dalje po samom rubu ivice? E tako, do kraja, do čega god.
Nasmijala sam se. Dobro, ne znam ništa o počecima, neka ta linija i krivuda, neka ide prema gore kao na tračnicama gdje ionako ne vidiš naprijed, ali svejedno znaš da se upravo onamo krećeš. Neka bude kakva god. O tome sam ti ionako cijelo vrijeme pisala, zar ne?
"Jedna od zanimljivih činjenica o mirisu
jest da je miris od svih osjetila
najpovezaniji s emocijama i sjećanjima
jer se osjet njuha u mozgu obrađuje
u limbičkom sustavu mozga
koji je također bitan za sjećanja i emocije."
Jesu li u onom trenutku zamirisale sve buduće uspomene, ona bjelina kave u zraku, točka u kojoj jasno osjećaš tko si i gdje, zagrljaj s leđa i jutarnja svjetlost što ti se probija kroz trepavice, on dok te pokriva misleći da i dalje spavaš i ne znajući da će miris tog pokreta ostati zapisan negdje između promatranja njegovog zatiljka i ramena, da ćeš upravo tako udahnuti sve ono čega ćeš se kasnije najsnažnije sjećati, što ćeš ponijeti u još jedan bezličan dan među svoje nagomilane obveze i privremene sugovornike i čemu ćeš se tek katkad bolno nasmijati prisjećajući se sati, brižno spremljenih koraka i ruta?
Nije ga zanimalo zašto pamtiš sve detalje koje i sada možeš osvijestiti bez pogreške, nije mu bilo bitno zašto zaboravljaš najjednostavnije činjenice o kojima te ispituje, nije pitao koje to posebno osjetilo u tebi bez dodira i očekivanja nanjuši pripadanje niti kako bez proračunatog planiranja i analiza odlučuješ uskočiti u nečije tamne prostore - bez zadržavanja daha i prethodne pripreme, vođena tek vlastitim tijelom, osjećajem i željom za pripadanjem.
Na trenutak ili dva u tišini tog jutra, prije nego njegov glas propara zrak i hladnoća njegovih riječi odredi tvoje pokrete uzmicanja, izgubit ćeš još jednu šahovsku partiju, svijest o idućem koraku i sposobnost zaboravljanja. Svejedno, netko će kasnije izreći nešto u čemu ćeš prepoznati baš njega; jedan tek naizgled usputni miris dat će ti puno važniju lekciju od tek jedne od izgubljenih partija u nizu i poučiti te o dosezima nerazmišljanja o potencijalnim naoblakama i opasnostima koje ti prijete od probuđenih osjetila, te nepodnošljive lakoće sjećanja. Pomoću pet smiješnih talenata naučila si koje je boje snijeg i kako ga njegov glas može otapati poput najopasnijeg sunca, da je sve ono što se ne zarobljava matematičkim prognozama sasvim dovoljno za tvoje dati i biti i ujedno sasvim nedovoljno za druge. Da tako upijaš, znaš i pamtiš.
O tome te, vidiš, nitko neće ništa pitati.
_________________________________
Za one među nama koji mogu i znaju više -
osjetilo broj šest upozorava:
"Jezik je mišićni organ s više funkcija:
sudjeluje u oblikovanju i gutanju zalogaja hrane,
u formiranju glasa pri govoru, prima osjete okusa,
ali njime možemo osjetiti i dodir, temperaturu i bol."
- Što misliš, kakvog je okusa?
- Poput najezde vode.
- Lomila je valove, rekao bi redatelj.
- Poput vode.
Istina je da se iznutra voda obrušavala o rubove usana
pa je katkad izgledalo kao da posrće
gubeći pritom one neprohodne dijelove jasnoće
koju je tražila iščitavanjem govora i stava,
jednu jasnu uputu za dalje, posljedicu
ili njihovu lomljavu.
Pritom bi mu iznova poravnavala fokus
utisnuvši se u neizgovorene rečenice,
u nemirno disanje koje bi još danima vrtjela u glavi,
u nešto slano, gorko, možda čak i slatko,
nešto njegovo što prepoznaješ smijehom ili grčenjem,
ponekad nemirom neizravne predaje,
ponekad čak posve bezlično, gotovo sivo.
Odmorom nakon navale.
Skupljajući se nakon toga danima,
osobito u vrijeme naoblaka,
takva bi ju slika umirivala; odustajala bi od vlastitih ideja
na koje se nije moglo djelotvornije utjecati,
ali rekla bi mu rado sve o tome:
da je bilo potrebno uočiti tek početni trenutak,
nekakva iskliznuća jezika, onaj grubi stisak
što je ostavio modricu na njezinim pokušajima
i ono jutro nakon kada ju je slavodobitno
pretvorila u razlog. Voda je, naime,
katkad bila nemilosrdna.
Okus bi pritom i dalje bio zavodljivo poznat,
omjer začina savršeno prilagodljiv, njegov -
mogla bi ga prepoznati zatvorenih očiju.
I kao, uostalom, želja ili potreba na njezinim usnama,
sve ono što nije trebalo dodatno pojašnjavati,
voda je bila nemilosrdna, ali je njezin okus
ostajao opipljivo stalan i gotovo jasan:
ugodan prodor iščekivanih navala. Voda.
____________________________________
"Okusne stanice pretvaraju okusne podražaje u živčane impulse
koji se okusnim živcem prenose u središte okusa u velikome mozgu.
Osjećamo okus samo onih tvari koje se otapaju u slini."
Ili pitkije od jezika znanosti (po mom skromnom mišljenju):