Zadihana

Strah od mraka.

Recept: izrezati ga i ponovno spojiti,
naopako,
zbrzano,
kao da nemamo dovoljno vremena za nijanse
pa ćemo se pretvarati da sve znamo
u ime finih linija
(isprekidanih).

Netko ponekad zaboravi kako ostati
jednom od pritoka mjesečeve svjetlosti
u tuđim dlanovima.
Kako pravilno izmjenjivati monolog s dijalogom,
govornika sa sugovornikom,
vodu s vatrom.

I, evo, ti nas rubni dijelovi
i dalje tiho vrebaju;
pitaju koliko nasilja,
koliko sjaja i pristanaka
možeš spremiti u sada
(kao da znaju da nam dionica zapinje
na minuti i četiri sekunde,
upravo u trenutku kada ja
mogu više i jače od toga,
više od još i jače od ne),
pa se samo katkad mutno nasmiješ
da bi mi ribe isplovile u lijevi dlan;
tek toliko da znam da je vrijeme za pritisnuti gas,
ponovno postati sirena,
trenutak kada će sve to
iznova postati sve.

I pazi mene - sve, a znamo se
puno bolje od toga.
S(v)e.

I dok mrak šteti slikama,
prvenstveno onima rođenim u tamnim komorama,
u crvenim mukama i ispiranju vode, u suhom,
uporno nam čuva škrge, oči
i plovidbu;
ovaj moj pripitomljeni jezik sirene
koji nam voli tebe jednako kao pritoke svjetla
ili možda mrvicu više,
bit će nam sve što zatražimo.
Mrak kao riječ, kao um
i tijelo.

A ostalo, ono najbitnije, zastalo je
na minuti i četiri sekunde,
na znamenkama što oponašaju
mute i stop.
Mute,
zatim stop.

Kraj bi, da je o njemu riječ, ionako
izgledao drugačije.

Stajala sam u kupaonici promatrajući svoju razbarušenu kosu,
instrument zapetljan u noć koju više neću znati istjerati iz sebe.
Iza tih vrata skupio se čitav jedan svijet, sažeo mi u grlu
sjenu jedne te iste melodije pjevušene danima,
sjećanje na zvuk koji nam je postao simbol i nagovještaj.
Tijelo kao album, kao film, kao prostor.
(Jesam li nas izmislila?)
Voda, bezvučan mlaz pod mojim prstima
u kojima se ogleda nešto prijeteće,
ono isto vrijeme, neprijatelj i vrata kroz koja ću uskoro proći,
pretvara nas u simfoniju i sada više ne znam što s tim.
Izreći ju glasno? Riječima koje tijelo neće znati krasti,
voditi takvu sebe uzvodno čak i kada me nikada jasnije
nije zavaravalo tijelo koje više ne zna što ubrojiti u korisnost,
što u stvari onkraj žudnje, iskrenije, glasnije,
što u mene, u njega,
što u ovu drveniju, odrasliju stvarnost.
Pa da znanjem prodremo u te oštre detalje,
srcem kamere pretvorimo se u minute jednog beskrajnog kadra,
u kontrast,
u protagoniste uporne u glasnom odbrojavanju vlastitih koraka, zgrada,
u gomilanje odrona što će se obrušiti na nas prvim udahom jutra.
Ja ću pritom, sasvim protočna i utišana strujom,
postati neumoljivo jaka i, evo, tu ću zastati.

Tu sam zastala.

Smiješna si, Eva.
Pisala si o trenucima što su se lomili u snijegu
obuzdani od strane svih osjetila,
hvatani naknadno nekim neobjašnjivim porivima
dok se još vjerovalo da priče nisu samo priče,
da pamte samo ono što se ne bilježi brojevima,
datumima ili riječima.
I sve nakon toga, svi vaši prostori, gradovi,
sve vaše takozvane oaze pretvorene u bojišta,
u ono što pregaziš da bi se osvrtao,
ono što osvojiš da bi se pitao
i pripitomiš da bi bježao,
samo su koraci prema poražavanju ove buke.
Hvataš li taj ton? Pa nisi li u tome dobra,
izbivanju i uglazbljivanju pukotina
kroz koje toneš u teško prevodive šutnje,
kao kada te pitao na što te podsjeća?
I? Na što te podsjeća?
Napisala si pjesmu kao odgovor još istoga dana,
nisi li? Tko to još radi?
Smiješna si, Eva.
Nitko u takve kao što si ti više ne vjeruje.

" – Pogledaj opet ruže. Shvatit ćeš da je tvoja jedinstvena na svijetu. Kada dođeš oprostiti se sa mnom, poklonit ću ti jednu tajnu.

Mali princ ode još jednom pogledati ruže:

– Vi niste nimalo nalik na moju ružu, vi još niste ništa – reče im. – Nitko vas nije pripitomio, ni vi niste nikoga pripitomile. Vi ste kao moja lisica. Ona je samo lisica nalik na stotine drugih. Ali ja sam je pretvorio u svoju prijateljicu i sad je jedina na svijetu.

Ruže se opet silno pokunjiše.

– Vi ste lijepe, ali ste prazne – još im pripomene. – Za vas se ne umire. Naravno da bi se običnu namjerniku učinilo kako je moja ruža nalik na vas. Ali ona je sama važnija od svih vas, jer sam ja nju jedinu napojio. Jer sam je stavio pod zvono. Jer sam je ja zaklonio vjetrobranom. Jer sam joj ja istrijebio gusjenice (osim dvije-tri za leptire). Jer sam je ja čuo kako kuka, ili se hvali, ili čak ponekad šuti. Jer je to moja ruža.

I on se vrati lisici.

– Zbogom – reče lija. – Slušaj moju tajnu. Vrlo je jednostavna: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno nevidljivo je očima.

– Bitno je nevidljivo očima – ponovi mali princ ne bi li upamtio.

– Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu, učinilo ju je toliko značajnom.

– Vrijeme koje si utrošio na svoju ružu… – ponovi mali princ kako bi upamtio.

– Ljudi su zaboravili tu istinu – reče lija. – Ali ti je ne smiješ zaboraviti. Zauvijek si odgovoran za ono što si pripitomio. Odgovaraš za svoju ružu…

– Odgovaram za svoju ružu… – prisnaži mali princ kako bi upamtio."

njezino je samozavaravanje pitko poput psa:
nekada s 15 postala je otok, Osijek je bio
samica kojoj se moglo još jedino oličiti zidove
(a ostavila ih je plavima) pa se negdje između
ljubavi i mržnje prema riječima kao što su dom i selidba,
na toj ruti između Petrijevaca i Osijeka zaklela
(nazdravljajući vodom kao sve uzorne kćeri i ničije žene)
da će svaku sljedeću nametnutu igru odigrati
do kraja, nikada više ne pristajati na zabrane i ograničenja
i sasvim službeno svaki taj sljedeći put
mahati pred ispraznim ciljem
jer nju kao nikada ništa ne boli pa ne mora
spavati jesti odlaziti s mjesta radnje
i ova stanja ili zbivanja koja joj služe tek kao
umatanje najnježnijih dijelova, kao nepotrebne novine
u vrijeme promjena, nikako čitanju, ne preglasnoj
prilagodbi, ta stanja strše kao njezine molitve:
budite uvijek tihi kada dolazite, a posebice
kada odlazite, i zatvorite vrata za sobom
i ugasite svjetlo, ona će samo malo prileći,
mrak je ugodniji i sve je sada mirnije,
sve je, evo, u redu, ne morate provjeravati,
sve je sada sasvim u redu.