njezino je samozavaravanje pitko poput psa:
nekada s 15 postala je otok, Osijek je bio
samica kojoj se moglo još jedino oličiti zidove
(a ostavila ih je plavima) pa se negdje između
ljubavi i mržnje prema riječima kao što su dom i selidba,
na toj ruti između Petrijevaca i Osijeka zaklela
(nazdravljajući vodom kao sve uzorne kćeri i ničije žene)
da će svaku sljedeću nametnutu igru odigrati
do kraja, nikada više ne pristajati na zabrane i ograničenja
i sasvim službeno svaki taj sljedeći put
mahati pred ispraznim ciljem
jer nju kao nikada ništa ne boli pa ne mora
spavati jesti odlaziti s mjesta radnje
i ova stanja ili zbivanja koja joj služe tek kao
umatanje najnježnijih dijelova, kao nepotrebne novine
u vrijeme promjena, nikako čitanju, ne preglasnoj
prilagodbi, ta stanja strše kao njezine molitve:
budite uvijek tihi kada dolazite, a posebice
kada odlazite, i zatvorite vrata za sobom
i ugasite svjetlo, ona će samo malo prileći,
mrak je ugodniji i sve je sada mirnije,
sve je, evo, u redu, ne morate provjeravati,
sve je sada sasvim u redu.
Post je objavljen 03.08.2015. u 16:35 sati.