Smiješna si, Eva.
Pisala si o trenucima što su se lomili u snijegu
obuzdani od strane svih osjetila,
hvatani naknadno nekim neobjašnjivim porivima
dok se još vjerovalo da priče nisu samo priče,
da pamte samo ono što se ne bilježi brojevima,
datumima ili riječima.
I sve nakon toga, svi vaši prostori, gradovi,
sve vaše takozvane oaze pretvorene u bojišta,
u ono što pregaziš da bi se osvrtao,
ono što osvojiš da bi se pitao
i pripitomiš da bi bježao,
samo su koraci prema poražavanju ove buke.
Hvataš li taj ton? Pa nisi li u tome dobra,
izbivanju i uglazbljivanju pukotina
kroz koje toneš u teško prevodive šutnje,
kao kada te pitao na što te podsjeća?
I? Na što te podsjeća?
Napisala si pjesmu kao odgovor još istoga dana,
nisi li? Tko to još radi?
Smiješna si, Eva.
Nitko u takve kao što si ti više ne vjeruje.
Post je objavljen 14.08.2015. u 14:13 sati.