Strah od mraka.
Recept: izrezati ga i ponovno spojiti,
naopako,
zbrzano,
kao da nemamo dovoljno vremena za nijanse
pa ćemo se pretvarati da sve znamo
u ime finih linija
(isprekidanih).
Netko ponekad zaboravi kako ostati
jednom od pritoka mjesečeve svjetlosti
u tuđim dlanovima.
Kako pravilno izmjenjivati monolog s dijalogom,
govornika sa sugovornikom,
vodu s vatrom.
I, evo, ti nas rubni dijelovi
i dalje tiho vrebaju;
pitaju koliko nasilja,
koliko sjaja i pristanaka
možeš spremiti u sada
(kao da znaju da nam dionica zapinje
na minuti i četiri sekunde,
upravo u trenutku kada ja
mogu više i jače od toga,
više od još i jače od ne),
pa se samo katkad mutno nasmiješ
da bi mi ribe isplovile u lijevi dlan;
tek toliko da znam da je vrijeme za pritisnuti gas,
ponovno postati sirena,
trenutak kada će sve to
iznova postati sve.
I pazi mene - sve, a znamo se
puno bolje od toga.
S(v)e.
I dok mrak šteti slikama,
prvenstveno onima rođenim u tamnim komorama,
u crvenim mukama i ispiranju vode, u suhom,
uporno nam čuva škrge, oči
i plovidbu;
ovaj moj pripitomljeni jezik sirene
koji nam voli tebe jednako kao pritoke svjetla
ili možda mrvicu više,
bit će nam sve što zatražimo.
Mrak kao riječ, kao um
i tijelo.
A ostalo, ono najbitnije, zastalo je
na minuti i četiri sekunde,
na znamenkama što oponašaju
mute i stop.
Mute,
zatim stop.
Kraj bi, da je o njemu riječ, ionako
izgledao drugačije.
Post je objavljen 27.08.2015. u 20:06 sati.