Zadihana

Možete li se u nekom trenutku sjetiti mjesta na kojem je sve započelo?

ovdje zuje peći i hladnjaci,
motori automobila
i pijani pješaci,
i vruće je pod decibelima upitnika i mojim
lažnim osmijesima
za dobro jutro
i doviđenja.

Ovdje je cijela jedna godina što opisuje desetljeće,
ovdje su i dodiri kojima ne smijem biti
nekadašnje sklona,
i kava, ružnoća okusa
na koju navikneš
pa više ne znaš
naručiti bolje.

Ovdje je i prokletstvo navike
i neizvjesnost promjene,
ovdje su sve moje želje
otpuštene jednim izljevom vode u wc-školjku,
i žohari i kruh,
i ništa
i sve.

Ovdje valjda jedino više
nisam ja.

U polumraku grada u kojemu trepere
prva svjetla javnog prijevoza,
dok sve izvan tebe proizvodi zvukove
naizmjeničnih hroptaja ljeta i asfalta,
nesposobna si za dovršavanje priča.
I taj nered, prešućuješ joj, to tvoje hinjeno
euforično zadovoljstvo
onim što si u sebi nedavno uzgojila,
čini da mu se sada neizbježno primičeš
braneći si preživljavanje dana.

Ne govoriš ništa.
Ni njezino odsustvo, Požega,
mirnoća čiji te izvori intrigiraju i plaše,
ni sve ono što o tebi jednim pogledom zna,
ne izazivaju prelijevanje vode,
ne zaustavljaju taj suhi krah.

(Jednom ćeš joj zaplakati na ramenu,
znaš to, ali ne još.)

Njezin je pogled mirna površina upravo takve vode,
prije odlaska zaboravlja ponijeti miris kave
i omekšivač rublja, svaki svoj preskočen ručak
i rutinu, način na koji pritišćeš MUTE
sve do njezina povratka.

I nećeš joj reći da ti zadnjih dana podrhtavaju udovi,
da se u tebi rastvara lopoč,
da je tvoja tuga bijela,
a rupa koju je taj netko ostavio za sobom
užareno crvena i peče.
Da dok ležiš u polumraku skrivena od njezine brige,
do tebe dopire tek ponavljajuće pitanje prostora
i vatre,
da tvoj lopoč raste dok se vrelina noći
skriva u dubini ranojutarnje sobe.

I to isto pitanje koje ti je mjesecima
posluživala šutnjom,
dok si ti jednako bezglasno skupljala
slojeve prašine sa svojih cipela,
ne ostavlja vam mjesta za dijalog.
Rekla bi joj: "Marina, i dalje razmišljam o riječi OTPIS,
proganja me, upozorava i plaši,
izolirana sam njezinom obojenošću
i prolaskom vremena."
I osjećala bi pritom njezinu rezigniranost,
odustajanje kojim ti poručuje
da se tu više ništa ne može odraditi,
osim onoga što si već napravila.

Lopoč zastenje jače, podmuklije.

"Ali, Marina, danas sam", izgovaraš ispijajući prvu šalicu
jutarnje kave, "ovaj prostor nazvala skrovištem,
nečim što me održava na nogama,
tom nekakvom stabilnom točkom
i egzilom koji je poput tebe nijem u podražajima."

(Marina je u Požegi i znaš da i dalje pričaš isključivo
sama sa sobom.)

Lopoč podiže listove.

Sanjala si noćas vječni sjaj uma bez daljina i rana,
potpunu predaju
ili potpuni zaborav.
Probudila si se mokra od kopanja simetrične dubine
ispunjene vodom.

Lopoč je još jednom zadrhtao,
rastvorio listove,
uzburkao odraze svojih bodeža nad vodom.
Osijek je uplovio u još jedan ljetni ponedjeljak.

pa onda ulančano prolaze i automobili i biciklisti
pronoseći kružnicama svoje žurbe i rasporede,
oči obješene o prozore, ruke stopljene s drškama
u koje kao da se ništa iz prethodnog dana nije ugradilo.
I ta odredišta što su nas još jučer napustila
kao da su zadržala tek tu providnost vremenske granice,
rutu od točke A do točke B
kroz koju nova vožnja opstaje još samo mjerenjem tuđe rutine,
izolacije u koju zagaziš povremeno i slučajno
kao u neželjenu lokvu čizmama svetim od nenošenja.

A tebi sam htjela biti upravo takva; i sveta i nenošena i zimska
kako se ništa moje ne bi nudilo bez maski,
bez Venecije što još uvijek može u djevojčicu,
ali obratno više ne ide.

Pa me pozdravljaju srdačno mašući svim svojim
raspoloživim talentima, hvaleći moju boju
i vozne redove, čitajući mi iz dlanova.
I dok tako traže mjesto za sebe (umjesto tebe),
vide tek tu svoju odredišnu točku,
čak i on, jednako nekadašnji kao školski mjesečni pokaz
sačuvan u zaboravljenim ladicama,
ne gleda ni semafore ni natpise jer ih zna napamet,
jer misli da na njih ima ono isto jednomjesečno pravo
što se svakim prvim u mjesecu produžuje,
što nam miješa putokaze sadašnjih i bivših kolosijeka,
mimoilaženja linijama kojima te vozači uvijek voze
bez pitanja.

Zatim obilaziš sva poznata mjesta,
ogledaš se oko sebe bez znanja o svrsi ponovnog koračanja
tim zaboravljenim prostorima.
„Bitno je da se kreće“, pogađa mi misli.
„Pa čak i unatrag.“

u tišini.

Ujutro, dok se razum dijeli na sitne obrasce, dosadne i nepotrebne, a glazba razlijeva po riječima i pripremama, po jalovom ovdje i sada, po svemu što sam nam spremila u pismo da bi te dočekalo kada dođeš, da, kada te nema, mogu smireno stajati na mjestu i čekati znakove, tada ti najviše pripadam. Nikada nećeš shvatiti da su najnestrpljiviji ljudi strpljiviji od svjetionika, da znaju prepoznati razliku između privremenosti i odabranih temelja i da će svojim tijelom i mislima obraniti utvrde obilježene čak i nečijim odsustvom.

Je li to moja ludost ili snaga, ne znam i ne pitam se. Pamtim sitnice i zaboravljam tobožnje velike stvari, one ružne brišem idejama o jabukama kojima gulim nepropusnu koru, tom crvenilu kojemu poklanjam rituale, čak i kada nema nikoga tko bi podijelio sa mnom opasnost novih recepata. I vidim kako me vide, kako sam im smiješna u doziranjima kojima se razmećem dok dodajem prstohvat ponosa i još malo srama, ponajviše onoga što ne znaju imenovati, a još manje objasniti. I nije bitno, toliko znam: pripreme ionako nisu za njih.

U slobodno vrijeme kratim si čekanje našeg ručka čitanjem o drugim ženama, možda ih i ti znaš, o njihovim zamcima i kulama kojima sam nekada i sama robovala. Gledam način na koji su umirale u tim kuhinjama i to mi daje dozu nove originalnosti: ti si sasvim drugačija primjesa svjetla i mraka, začin koji prepoznajem u svojim dlanovima, u omjerima kojima si i sam posvećen. Ništa drugo ne moram objasniti, znam vrijeme koje je potrebno da bi hrana bila zgotovljena, da bi se čekanje isplatilo.

No žao mi je tih žena, vidiš, one nisu imale alternativu. Svoje su objede propustile ili otpustile, prozvale strahom od novoga te nedovršene priče kojima bi se ponekad u mislima vraćale za vrijeme teških noći spavajući uz Minotaure. Ja, naprotiv, biram svjetlo i ono mi se upisuje u ruke. Biram primjeren omjer vatre i zemlje i ona se rastvara pred mojim očima. Biram hrabrost i ona postavlja stol, objašnjava i čekanje i dolazak za koji znam da je stvarniji od lonca i kuhače čiju težinu osjećam pod prstima. Biram tebe i ostajem u našoj nematerijaliziranoj kuhinji promatrajući kroz prozor ptice, njihovo slobodno ispisivanje novih parola; smijem se. Znam, blizu si, a i ručak je pri kraju. Taman na vrijeme.