|
Ujutro, dok se razum dijeli na sitne obrasce, dosadne i nepotrebne, a glazba razlijeva po riječima i pripremama, po jalovom ovdje i sada, po svemu što sam nam spremila u pismo da bi te dočekalo kada dođeš, da, kada te nema, mogu smireno stajati na mjestu i čekati znakove, tada ti najviše pripadam. Nikada nećeš shvatiti da su najnestrpljiviji ljudi strpljiviji od svjetionika, da znaju prepoznati razliku između privremenosti i odabranih temelja i da će svojim tijelom i mislima obraniti utvrde obilježene čak i nečijim odsustvom.
Je li to moja ludost ili snaga, ne znam i ne pitam se. Pamtim sitnice i zaboravljam tobožnje velike stvari, one ružne brišem idejama o jabukama kojima gulim nepropusnu koru, tom crvenilu kojemu poklanjam rituale, čak i kada nema nikoga tko bi podijelio sa mnom opasnost novih recepata. I vidim kako me vide, kako sam im smiješna u doziranjima kojima se razmećem dok dodajem prstohvat ponosa i još malo srama, ponajviše onoga što ne znaju imenovati, a još manje objasniti. I nije bitno, toliko znam: pripreme ionako nisu za njih.
U slobodno vrijeme kratim si čekanje našeg ručka čitanjem o drugim ženama, možda ih i ti znaš, o njihovim zamcima i kulama kojima sam nekada i sama robovala. Gledam način na koji su umirale u tim kuhinjama i to mi daje dozu nove originalnosti: ti si sasvim drugačija primjesa svjetla i mraka, začin koji prepoznajem u svojim dlanovima, u omjerima kojima si i sam posvećen. Ništa drugo ne moram objasniti, znam vrijeme koje je potrebno da bi hrana bila zgotovljena, da bi se čekanje isplatilo.
No žao mi je tih žena, vidiš, one nisu imale alternativu. Svoje su objede propustile ili otpustile, prozvale strahom od novoga te nedovršene priče kojima bi se ponekad u mislima vraćale za vrijeme teških noći spavajući uz Minotaure. Ja, naprotiv, biram svjetlo i ono mi se upisuje u ruke. Biram primjeren omjer vatre i zemlje i ona se rastvara pred mojim očima. Biram hrabrost i ona postavlja stol, objašnjava i čekanje i dolazak za koji znam da je stvarniji od lonca i kuhače čiju težinu osjećam pod prstima. Biram tebe i ostajem u našoj nematerijaliziranoj kuhinji promatrajući kroz prozor ptice, njihovo slobodno ispisivanje novih parola; smijem se. Znam, blizu si, a i ručak je pri kraju. Taman na vrijeme.
|