|
posljednja pjesma ciklusa
Gledao je kako pravim hramove svojim idolima, kako im smišljam vrline skupljajući njihove uvrede razasute po linoleumu; kako lijepim broj 4 na stabljiku isprešane djeteline, obične i svakodnevne, i smijem se kiselo kao da sam izrađena od srebra.
Gledao je kako slabijima vežem kravate, kako premještam vreće graška pod njihovim uzglavljima, kako im izrađujem krune od ružičastih lovora.
Gledao me načinom kojemu se izmiče, znajući da tako najmanje podnosim raspirivanje oblaka. Ne vidim.
I bilo je i tužno i svjetovno, jasno i mirno, bilo je nepodnošljivo statično i umanjujuće, no on je, taj nekakav put i istina, samo i dalje gledao u tišini.
I ostao.
|