pa onda ulančano prolaze i automobili i biciklisti
pronoseći kružnicama svoje žurbe i rasporede,
oči obješene o prozore, ruke stopljene s drškama
u koje kao da se ništa iz prethodnog dana nije ugradilo.
I ta odredišta što su nas još jučer napustila
kao da su zadržala tek tu providnost vremenske granice,
rutu od točke A do točke B
kroz koju nova vožnja opstaje još samo mjerenjem tuđe rutine,
izolacije u koju zagaziš povremeno i slučajno
kao u neželjenu lokvu čizmama svetim od nenošenja.
A tebi sam htjela biti upravo takva; i sveta i nenošena i zimska
kako se ništa moje ne bi nudilo bez maski,
bez Venecije što još uvijek može u djevojčicu,
ali obratno više ne ide.
Pa me pozdravljaju srdačno mašući svim svojim
raspoloživim talentima, hvaleći moju boju
i vozne redove, čitajući mi iz dlanova.
I dok tako traže mjesto za sebe (umjesto tebe),
vide tek tu svoju odredišnu točku,
čak i on, jednako nekadašnji kao školski mjesečni pokaz
sačuvan u zaboravljenim ladicama,
ne gleda ni semafore ni natpise jer ih zna napamet,
jer misli da na njih ima ono isto jednomjesečno pravo
što se svakim prvim u mjesecu produžuje,
što nam miješa putokaze sadašnjih i bivših kolosijeka,
mimoilaženja linijama kojima te vozači uvijek voze
bez pitanja.
Zatim obilaziš sva poznata mjesta,
ogledaš se oko sebe bez znanja o svrsi ponovnog koračanja
tim zaboravljenim prostorima.
„Bitno je da se kreće“, pogađa mi misli.
„Pa čak i unatrag.“
Post je objavljen 19.07.2015. u 09:05 sati.