Zadihana

Dan nije sada. Čekaš se. Tvoja je uloga ujednačeno udaljena od svega što možeš zamisliti.
"Samo izdrži ovaj prokleti dan", zapisuješ. Verbaliziraš vrisak te pristojne ukočenosti novog prizora samoće. Dan. Kava je hladna, danas pogotovo. Nije li? Tišina. Praznina. Osjet uglavljen pod prstima dok podsjeća. Želiš to nekako dokrajčiti, sve to, te mirise zaostale na odjeći, na knjgama, u kosi. Zvukove vikanja, grube tonove nalegle osude, sve što si primila.
"Tvoja ljubav guši", ispisuješ u CV. Tišina u okusu hrane iza ponoći. A sada su i oni slani, mokri. Udisaji magloviti. Tišina u hodu, tišina u mislima, tišina u sporom trajanju. Ne radiš ništa. Ne možeš raditi ništa. Ne možeš ne raditi. Trčiš. Ne pomičeš se. Ne govoriš. Stvarnost je previše jasna, dotrajalo sigurna. Bol raste. Nije li trebalo biti obrnuto? Ulaziš u prizor koji te ionako prati. Kao da nisi izvan. Ili uopće. Uzimaš fotografiju, ustakljenost emocije, obnavljaš tu gustu, neprobojnu potrebu u grudima. Ne možeš disati, zar ne, ne dišeš. Ne dišeš.
(Lice.)
Prodor duše u dušu, sjećanja u trenutak koji se trudi biti sada. Bol. I dalje jednako tupa, bez okusa, fanfara, odluka, priprema. Roka trajanja. Otvori oči, samo ih otvori.
(Tu je.)
S koliko dimenzija opisuješ taj pokušaj dodira, zamaha u prošlo? Pomaže li? Ne želiš dokrajčiti ništa od toga, oštetiti sjećanje, to nikako. Ležiš na zelenilu kutne garniture, soba je mračno tiha, meko je, dovoljno pristupačno da osjetiš nekadašnju snagu prolaska i semafora. Manjak daljine, uzmicanja. Je li to bio odgovor o početku? Taj dodir, granica? Fotografija je i dalje nijema pored tvog uzglavlja, niti link niti olakšanje. Predmet.
Možda je tu za zauvijek, ta bol. Bez bijega od ovoga danas, od bilo čega. Od sada.
"Danas je težak, baš težak dan", zapisuješ. Ne znaš što to znači. Osim tišine.

Tupa bol, objašnjavao je J. I nije to toliko strašno, ta dubinska ukočenost, ta ishodišna samoća, a da se ne bi mogla pravocrtno množiti. Zadebljevati.
Ili tupe boli, odgovorila sam u sebi, sebi, ne znajući pritom kojoj se od tih djevojčica obraćam, koja li je uopće preživjela, pustila da sve prođe u nekom imenu i napokon odustala.
Katkad je to poput padajućeg snijega, prolazno u svojoj hladnoj trenutnosti. A katkad pustoši za vječnost.

Trebamo cijeli niz petlji da bismo se pravocrtno gibali. Ili: lijepo je, sivilo jutra pjevuši neku jučerašnju melodiju, očekivanja se ostavljaju podnožju noći, započinje iščekivano opuštanje. Tvoje tijelo utisnut će tu točku između sna i sigurnosti, nekoliko sati poslije sjedit ću u tramvaju i osjećati epicentar, sva ta čvorišta ukrućena tamnim kimanjima opomene.
Opet sam ti se dopustila, čini mi se.

ali u tu dubinu ne možeš. Oči su kržljava stvorenja, koliko god ih hranio, zaobići će svoju funkciju, ostaviti ti iluziju koju toliko želiš držati otvorenom, načiniti tu utapajuću laž.
Tek si na rubu, lamataš nogama, bojiš se spusta među korijenje i vlagu, u zemlju od koje si sastavljen, u trudnoću riječi.
I ta je nemoć u redu: svojoj prolaznosti obznanjuješ strah, zaokupljaš ju pozitivnim vjetrom u leđa. Oči su pak, znaš, slaba izdaja, iluzija.
Vrijeme je; netko te dolje čeka.

Oduvijek pišem nešto što ne želi biti znanje. U usporenim kretnjama sakupljaju se gomile sekundi tvojih blizina. Ne govorim. I ti ne govoriš. Znamo gdje su zastale riječi.

Tea Benčić Rimay



Želim te zaobići pretvarajući te u stvar. Imaš taj volumen koji su ti dala jutra samoće, sve one titrave dimenzije pored kojih si tek nonšalantno prošao. Imaš miris toga nestajanja, i kao da imaš trag, tu sjenu kojom ukazujemo na zastajanje svakoj mojoj nestašnoj misli prema drugdje.
Imaš hladnoću površine, unutarnji kaos neizrečenih emocija, odraz žene koja te sablasno usitnjava.
Zaobići te trkom prije nestajanja, načinom na koji sapunici ne daš posustajanje. Žmiriti. (obećajem)

Ulice prekrivene spontanim višeglasjem. Osjećaj imanja koji govori: "Ovo je moje mjesto radnje. Grad. Ispunjavamo želje zakopane u propuhu riječi. Potrebno je samo pitati." Spustila sam glavu i prošao je pored mene.
Kao kroz san:
Trivijalnost razgovora.
Banalnost impresija.
Udubljivanje u zbilji
kojom ćeš protrčati prebirući razlike -
ljudi i ti.