Dan nije sada. Čekaš se. Tvoja je uloga ujednačeno udaljena od svega što možeš zamisliti.
"Samo izdrži ovaj prokleti dan", zapisuješ. Verbaliziraš vrisak te pristojne ukočenosti novog prizora samoće. Dan. Kava je hladna, danas pogotovo. Nije li? Tišina. Praznina. Osjet uglavljen pod prstima dok podsjeća. Želiš to nekako dokrajčiti, sve to, te mirise zaostale na odjeći, na knjgama, u kosi. Zvukove vikanja, grube tonove nalegle osude, sve što si primila.
"Tvoja ljubav guši", ispisuješ u CV. Tišina u okusu hrane iza ponoći. A sada su i oni slani, mokri. Udisaji magloviti. Tišina u hodu, tišina u mislima, tišina u sporom trajanju. Ne radiš ništa. Ne možeš raditi ništa. Ne možeš ne raditi. Trčiš. Ne pomičeš se. Ne govoriš. Stvarnost je previše jasna, dotrajalo sigurna. Bol raste. Nije li trebalo biti obrnuto? Ulaziš u prizor koji te ionako prati. Kao da nisi izvan. Ili uopće. Uzimaš fotografiju, ustakljenost emocije, obnavljaš tu gustu, neprobojnu potrebu u grudima. Ne možeš disati, zar ne, ne dišeš. Ne dišeš.
(Lice.)
Prodor duše u dušu, sjećanja u trenutak koji se trudi biti sada. Bol. I dalje jednako tupa, bez okusa, fanfara, odluka, priprema. Roka trajanja. Otvori oči, samo ih otvori.
(Tu je.)
S koliko dimenzija opisuješ taj pokušaj dodira, zamaha u prošlo? Pomaže li? Ne želiš dokrajčiti ništa od toga, oštetiti sjećanje, to nikako. Ležiš na zelenilu kutne garniture, soba je mračno tiha, meko je, dovoljno pristupačno da osjetiš nekadašnju snagu prolaska i semafora. Manjak daljine, uzmicanja. Je li to bio odgovor o početku? Taj dodir, granica? Fotografija je i dalje nijema pored tvog uzglavlja, niti link niti olakšanje. Predmet.
Možda je tu za zauvijek, ta bol. Bez bijega od ovoga danas, od bilo čega. Od sada.
"Danas je težak, baš težak dan", zapisuješ. Ne znaš što to znači. Osim tišine.
Post je objavljen 20.01.2012. u 18:53 sati.