Zadihana

buka je zaglušena farovima iz mentalnih fotokopiraonica;
daleko je to od kiša
i ta nam zatvorenost ometa rapsodiju pokreta:
od vriska nad banalnom ostakljenom prostornošću
pa sve do udisaja kroz proljeća -
sve će to svojim ugnojenim gradskim sporama
skladištiti Čovjek
i bit ćeš mu inje,
sine moj!

vidim te
i te su posjekotine prazne.
vatreni dijelovi dana, tramvajski rondo u kojemu dvije i pol starice
čupaju ono malo nade za ljudsku trigonometriju
evo
tik do tebe.
panično sam daleko u tebi izvan tebe i mimo
svih kretnji ovog svemirskog atoma koji nas
trudno guta.
tik do tebe
te dvije i još pola sudbine u koju polažemo jaja
i čekamo se
tako precizno
da boli.

sabor zasjeda o protoku
i mi tečemo
u te patente
u zapakirane fine celofane okusa mitoze
u zazimlje.
i nekako mi je žao što te moram izmišljati kroz grabljenje
moj druže
zapisati taj intro unatrag
i žvakati
do iznemoglosti probave.

nema!
situacija je uklopljena u boju, samo se vrludamo,
pitaš:
ima li sapunice u memljivosti žvakanja?
jedenje je samo sažaljenje nad gubicima,
radimo ti tu konačnu utopiju - reci nam
hvala.

reci nam hvala i nemoj.
reci nam:
apokalipse su kaotična zasjenjenost trajanjem, gledaj
kako se koraci gube u zaostacima periodičnih osmijeha,
razoružavanja,
razbježavanja,
ustakljivanja,
ti okusi, gušteru!

mrak je krtičje kuće i - kojeg okusa sada postiš?

ili nemoj.
nemoj.

čemu to gušenje? vani je nadnaravnost utopljena u tihom žamoru,
sanjam produljenje jednog unutrašnjeg hihota
i sutra mi san postaje prošla java. mislim da sam sretna.
pišem uvode i preskačem obruče kašlja, to je
lijepa dihotomija propuha.
ne vjeruješ?
nema smisla ne vjerovati Disneyju, on je znao pretočiti
paperje u daljinski upravljač.
i više od toga: uvijek se naposljetku pretvorim u svoje buđenje,
netko kaže "bilo jednom" i jednom postaje. bit
ostvarenog kroz zvijezde.
možda da mi povjeruješ kroz disanje? u bojama?
možda je snovito sve ovo skakanje, sve.

oporuka je pozavidjela onomu što sam imala za reći:
nemoj to tako oštro,
nemamo dovoljno jutara za brisanje.
dovoljno? nećemo nikoga definirati time, čini mi se.
daješ mi riječ? leteću?
...
idemo :)