četvrtak, 31.08.2006.
Čudni ljudi, čudni snovi
Inače sam osoba koja se nikada ne sjeća svojih snova i tako mi je žao zbog toga. Ali ovaj san sam zapamtila. Budući da čekam rezultate natječaja za smještaj u dom, toliko sam time okupirana da sam počela to i sanjati. Mislim, a i oni su stvarno biseri. Molbe su se slale do kraja srpnja, a rezultate će objaviti 15.rujna. I sada neka oni koji ne uspiju dobiti dom uspiju u 15 dana naći neki stan, jer nam 2.listopada počinju predavanja. Tako da sam živčana zbog toga. I tako…sanjala ja da je jedan dan došao poštar i donio mi veliku žutu kovertu na kojoj je velikim slovima pisalo LAŠČINA (vjerojatno zato što sam tražila baš taj dom). Kada sam otvorila pisalo je da nisam dobila dom, ali ne dom Laščina nego nisam dobila nijedan dom. Počela sam plakati, pitala sam se kako je to moguće, pa imam dobre ocjene, tata mi je dragovoljac i ja ne dobijem sobu. Plakala sam i plakala, ali ne zato što nisam dobila dom, nego zato što neću moći biti kraj prijatelja. On je također na Laščini i cijelo ljeto se dogovaramo oko toga da ćemo biti blizu jedno drugome i da ćemo sve raditi zajedno. On je osoba koja mi je pružila ovih dana, ovih mjeseci više potpore nego svi drugi u mom životu. Uglavnom, plakala sam zbog toga, a nisam ni razmišljala o traženju stana. I tu sam se probudila. Kada sam danas poslala poruku tom prijatelju, smijao se, i rekao da će me primiti u svoju sobu ako se to dogodi i neka ne plačem više nikada. Te njegove riječi su mi zvučale tako toplo i značile su mi više nego sve druge sladunjave riječi, jer sam znala da je uz mene.
I tako ja i dalje čekam rezultate tog glupog natječaja i nadam se…
- 20:06 -
srijeda, 30.08.2006.
Prva prava ljubav
Moja prva prava ljubav…često o njemu razmišljam. On nije bio dječja ludost, on nije bio prolazna zaljubljenost, on nije bio jedan u nizu avantura (a ni nisam sklona avanturama). On je bio moja prava ljubav, on je bio moja radost, on je bio moj život, moj smisao, moje sve. Kada sam bila tužna on me nasmijao, kada sam bila sretna radovao se sa mnom, bio je uvijek sa mnom, iako je rijetko kada bio blizu mene. Naši susreti su bili puni ljubavi i nježnosti, baš zato što su bili rijetki. Znalo je proći i više od mjesec dana, a da se nismo vidjeli. Tada bi oboje već venuli, čeznuli. Ali zato kada smo se vidjeli nismo se željeli razdvojiti, iako smo znali da nas to opet čeka, da će nas ubrzo opet razdvajati kilometri. Ljubav na daljinu nije ništa što bih drugima preporučila, iako je moguće ako je ljubav prava i čvrsta, ako vjerujete jedno drugome. On je bio posebno nježan, on bi učinio sve za mene. To je ono u što sam vjerovala. I dok smo smišljali imena našoj djeci, dok smo planirali naše vjenčanje, nisam bila ni svjesna prave istine. Dok nisu počeli problemi. Prvi puta me ostavio nakon 8 mjeseci. Danima mi se nije javljao, nije odgovarao na poruke, nisam znala što mu je. Nismo se posvađali, sve je bilo u najboljem redu, trebao je doći preko božićnih praznika. Ali tada je nastala ta šutnja koja me ubijala. Na Božić sam ga prisilila jednom od milijun poslanih poruka da mi kaže što mu je. Odgovorio je da je s nama gotovo. Ostala sam u šoku, nisam znala što reći, nisam znala što misliti. Nije rekao razlog, nije rekao ništa drugo osim da je gotovo. Ubrzo sam mu poslala pismo, ali nisam niti očekivala odgovor na to pismo. Nisam očekivala ništa, a opet, očekivala sam da će mi jedan dan doći i reći da me voli i da ponovo želi biti moj smisao. Prolazili su mjeseci, mjeseci u kojima sam bila u potpunoj depresiji. Nisam danima jela, a zaspala bih tek nakon lijekova za spavanje. Bila sam sama, s nikim nisam o tome razgovarala, on je bio zabranjena tema. Jedan dan, nakon 4 mjeseca, javio mi se. Rekao je da nije više mogao izdržati tu udaljenost i zbog toga je prekinuo, ali sada vidi da ni ovako ne može više, da me i dalje voli. Polako, kako su dani prolazili, vraćalo se ono što smo imali prije. Ponovno smo bili zajedno, ovaj put smo se češće viđali. I sve je bilo u najboljem redu dok ga ja nisam prevarila ( o tome ću drugi put). Priznala sam mu što sam učinila, nakon toga znala sam što slijedi, znala sam da mi to neće oprostiti, koliko god se ja kajala i govorila mu da ga volim, jer jesam, voljela sam ga. No nakon nekoliko dana rekao mi je da mi može oprostiti, da mu treba malo vremena da vrati povjerenje, ali da misli da će opet sve biti kao prije. I tako su prolazili mjeseci, stvarno smo bili sretni. Ja sam bila sretna. Dok me nakon godinu dana nije opet ostavio. Samo jednog dana. Opet bez objašnjenja, opet bez riječi, opet bez svađe, bez razloga, ili ja taj razlog nisam vidjela. Dva mjeseca mu se nisam javljala, znao je poslati poruku, pitati kako sam, ali ja jednostavno više nisam željela razgovarati s njim. Jednu večer, večer prije mog prijemnog, dok sam ležala u tuđem stanu, u tuđem krevetu, sama u mraku, tužna, uplašena, poslala sam mu poruku. Počeli smo razgovarati. Rekao je da sada ima drugu curu, sestru svoje bivše (cure s kojom je bio prije mene). Nisam mogla vjerovati da je s tom curom, s sestrom svoje bivše, jer je ta bivša bila luda za njim, ali je zatrudnjela i morala se udati, ali ga je i dalje jednako voljela i on je to znao. Nisam mogla vjerovati da je takav gad i da im to radi. Pitala sam se tko je ta osoba, to nije bila osoba u koju sam se zaljubila. I tako malo pomalo govorio mi je neke stvari koje su rušile njegov ugled u mojim očima, koje su mi otvarale oči. Jednog dana rekao mi je «znam da me voliš». Ja sam malo razmislila, shvatila sam da mi zapravo više nije stalo, da je stvarno postao dio moje prošlosti, dio koji mi je nekad bio sve i koji mi je uljepšao jedno razdoblje života. To ću uvijek pamtiti, ali više nije bio moj smisao, više nije bio ono što sam željela. I tako mi je jednom rekao «Čuj, ja varam, i to mi je posao, cijelo vrijeme sam te varao, cijelo vrijeme sam ti lagao». Nekada bi me to uništilo, bacilo u depresiju, nekada bi to srušilo moju volju za život, ali sada ne. Pomislila sam kako je zapravo jadan, koliko sam ja naivna bila što sam mu vjerovala. Ali mi nije žao. Niti će mi ikada biti žao. Uvijek će imati posebno mjesto u mom sjećanju, ali to je sve. I unatoč svemu što mi je rekao i napravio, nadam se da će biti sretan i da njega nikada neće povrijediti tako kako je on povrijedio mene. Sada tek vidim da mogu biti jača od njega, od te želje da ga imam samo za sebe, sada vidim da mogu bez njega, da mi je bez njega i bolje. Ali uvijek će ostati sjećanje na jednu ljubav, na prvu ljubav, na slatke riječi, na poljupce i ono «volim te, malena».
- 21:24 -
utorak, 29.08.2006.
29.kolovoza
Još od malih dana pamtim današnji dan. Za nekoga drugoga je ovo običan dan, ali za mještane moga malog sela ovo je poseban dan. Na svačijem stolu možete pronaći pečenog odojka ili janjca, možete pronaći pregršt kolača, a kod ponekih (kao kod mene danas) i tortu (koja je usput bila za prste polizati). Da, na današnji dan u mom selu je kram, kirvaj, svetkovina ili kako se to već u kojem kraju naziva…točnije, glavosijek Sv. Ivana Krstitelja. Kao mala budila sam se i trčala na prozor da vidim da li su pred crkvom (koja je ispred moje kuće) kramari ( prodavači igračaka) i onda bih čekala da mi baka ili teta ili netko od rodbine nešto kupi. To bi mi bio najveći doživljaj. A sada… Sada mi je uistinu bitno otići na misu ( a slavlje nastaviti do ranih jutarnjih sati na našoj seoskoj zabavi, ples do zore J).
Danas je na misi bilo posebno zanimljivo, jer smo se skupili svi, svi moji prijatelji iz osnovnoškolskih dana, što je stvarno rijetkost. Doma sam naravno imala punu kuću ljudi što me malo izluđivalo, jer nisam stigla ni jesti. Stalno netko nešto treba. I onda, kada sam ugledala brdo posuđa za pranje, izašla sam van, željela udahnuti malo zraka (onog bez dodataka cigareta). Tada su naišli bratovi prijatelji, kao oaza u pustinji, i «oteli» me. Pod prisilom su me odveli u šetnju jer su rekli da vide da sam umorna od svih tih ljudi u mojoj kući i da mi je potreban mir, ali i malo opuštanja. A s njima je to definitivno moguće. Nikada nisam upoznala opićenije ljude. Naravno, kad su me vratili doma, posuđe je i dalje čekalo na mene, ali sada sam taj posao obavila s osmjehom na licu, sada sam bila napunila baterije zahvaljujući njima.
Gosti su sada tek otišli. Hvala Bogu da su se sjetili, već sam mislila da će tu i prespavati. Ali sada ostaje pospremanje, koje će trajati i sutra. Čistimo kuću prije nego dođu gosti i kada gosti odu. Ali sve to nije nikome teško, jer to je naš dan.
Ah, da, zaboravih skoro, budući da je radni dan, zabava će se održati ovaj vikend, znači subota je samo naša, jer smo se danas već dogovorili u crkvi da ćemo se opet svi naći. Ne sumnjam da ću se zabaviti jer obožavam plesati. A i najljepše je s dragim nam prijateljima još iz ranog djetinjstva.
Današnji dan mi je pokazao da nisam toliko usamljena, da mi nije potreban dečko da bih bila voljena, da bih bila sretna. Tako male stvari me čine sretnom. Danas sam to napokon shvatila
- 22:16 -
ponedjeljak, 28.08.2006.
Tuga
Niz lice teku suze
Kao i prošle noći
Pitam se zašto mi te Bog uze
Zašto si morao poći
Poželim te imati kraj sebe
I nikada te ne pustiti
U životu želim samo tebe
Ali znam da ti nikada neću imati
I opet sam tužna sada
Tužna kao nikad prije
I dok vani kiša pada
Nema nikoga da me ugrije
Možda jednog jutra,
Možda ne baš sutra
Možda budem sretna
Ali još danas samo sam sjetna
- 21:30 -
nedjelja, 27.08.2006.
Ti koja imaš nevinije ruke
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama,
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi,
i blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedna zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.
Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
Dodatak: nadam se da će se osoba kojoj je pjesma namijenjena prepoznati (ako će čitati ovo)
- 14:52 -
subota, 26.08.2006.
Što me čini sretnom…
Ponekad se pitam kakva sam ja to osoba. Danas dok sam čitala post na jednom blogu (neću reklamirati) počela sam plakati. Shvatila sam koliko je ta osoba patila, koliko možda još uvijek pati. Jučer dok sam razgovarala s prijateljem shvatila sam koliko pati zbog svoje bolesti, iako to ne želi priznati, on pati. Pomislila sam na svoju patnju. Moja je s obzirom na njihovu neznatna, ali je tu i ne mogu se pretvarati da je sve ok, kad nije. Ne mogu biti sretna kad nisam. Ne mogu biti sretna zbog života kojeg imam, kad nisam sretna. Depresija…nešto najgore što mi se dogodilo prije godinu dana, nešto iz čega sam mislila da se neću uspjeti izvući. Ali nakon mjeseci borbe (odnosno neborbe, nezainteresiranosti) uspjela sam. Svanulo je jedno jutro kada sam sama sebi rekla da ne mogu dalje ovako. I pomalo, uz pomoć prijateljice, uspjela sam. Ili sam samo mislila da sam uspjela. Jer osjećam da opet tonem. Tonem, a nigdje se ne vidi obala, nigdje ne vidim pojas za spašavanje. Ne vidim smisao za borbu, za život, za bilo što. Mnogi bi rekli: «što još hoćeš u životu, nezahvalna si, nisi ni svjesna koliko si zapravo sretna». Ali ti isti ljudi ne znaju da duboko u sebi sam tako nesretna i tako usamljena, da duboko u sebi nemam ništa, isprazna sam, tako siromašna duhom.
Danas u propovijedi biskupa zapamtila sam posebno jedan dio: «kada sam usamljen, tužan, sjednem na miru, koncentriram se, saberem, i osjetim da nisam sam, da je Bog uz mene. On je moja utjeha, moja snaga». Zašto onda ne mogu otkriti tu utjehu, zašto onda ne pronalazim tu snagu. Jer sada mi je potrebna najviše.
Ps 23, 4
«Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.»
- 19:22 -
petak, 25.08.2006.
za tebe
Za tebe napisati ću pjesmu,
Da ti ona kaže koliko mi značiš.
Za tebe skinuti ću zvijezdu,
Kad mene nema da na tebe pazi.
Spremna sam preplivati more,
Ako to put je do tebe.
Spremna sam borit se sa svima,
Samo da te imam za sebe.
I željela bih te zagrliti,
Čuvati te od svakog zla.
I željela bih te ljubiti,
I biti tvoja utjeha.
Na kraju samo želim vikati,
Pa neka cijeli svijet zna,
Da ova zaljubljena mala
Jedino je kraj tebe sretna.
- 19:06 -
Imala si prijatelja…
…rekao mi je i dodao « s naglaskom na imala «. To je boljelo. Ali sam malo razmislila. Jesam li ja uopće imala prijatelja?! Da ga sada pitam kada sam rođena, on to ne bi znao. Da ga sada pitam bilo koji detalj iz mog života, on to ne bi znao, jer nikada nije ni pitao, nikada nije izgledao kao da ga to zanima. I onda sam ja kriva jer nisam znala njegove godine. Vjeruj mi, znam puno više o tebi nego ti o meni. Ali sada to više nije bitno. Sada mi je žao zbog svega što sam učinila, zbog toga što više ne mogu s tobom razgovarati. Sinoć si me otjerao, otjerao iz svog života. Tvoja poruka jučer je glasila tako hladno « ne želim više ni slova s tobom progovoriti «. A ja sam kao glupača željela se izboriti za tvoju sreću. Jer ja sam vam upropastila priliku za ljubav i ja sam to željela popraviti, obećala sam joj da ću vas pomiriti, ali nisam znala da možeš biti tako tvrdoglav, tako hladan, jer sad si postao hladan. Kažeš da si sada sretan. Onda mi je drago. Ali mi je žao jer ona nije sretna, jer je moj pokušaj pomirbe propao. Rekao mi je prijatelj sinoć zašto se toliko trudim oko toga, zašto me to toliko muči… Ne znam, uistinu ne znam. Možda zato što znam kako je to kad imaš nešto i onda to nešto izgubiš. Možda zato što ne želim da netko pati. Samo se pitam zašto se borim za to da ona bude s tobom kada te i ja jednako toliko volim, zašto uvijek mislim na druge, a sebe stavljam na zadnje mjesto.
Imala sam prijatelja…sada ga više nemam, ali me ta praznina ne boli toliko. Navikla sam gubiti. Navikla sam na to da me uvijek ostavljaju oni koje volim i cijenim.
I za kraj stihovi pjesme koji su mi danas zapeli za uho: Nemam volje uvijek sve razumjeti, stalno boriti se, a ne uspjeti
Dodatak: njegove riječi izgovorene prije dva dana ne izlaze mi iz glave « dobro sam…ona mi je tu…krenulo nam…volimo se «. Ne znam zašto sada zbog toga toliko plačem, zašto sam opet cijelu noć plakala. Željela sam da se pomire, da bude sretan, da ona bude sretna, da budu sretni zajedno. I zašto sam opet ovaj potok suza?
- 10:52 -
utorak, 22.08.2006.
Hvala mama…
Zatvorim oči i što vidim… Svi mislimo da je majka ta koja je naša najbolja prijateljica, ona koja će uvijek biti uz nas, koja nas nikada neće iznevjeriti. Nisam sigurna u to. Samo znam da ne želim biti poput moje majke. Sjećam se jednih božićnih praznika. Obitelj, veselje, bor, šarene kuglice, obiteljska idila. Sve dok jednog dana nije iz neznatnog razloga mama počela plakati. Zašto? To se i danas pitam. Ali se sjećam da je rekla: « Ti si za sve ovo kriva! «. Sjećam se da je danima samo plakala, da nije s nikim razgovarala, da nije kuhala, da nije jela, a kada je jela bilo je to ili prije ili poslije nas. Jednostavno nije željela imati kontakt sa nama, sa svojom obitelji. Sjećam se da je došla i nova godina. Brat je bio na dočeku, ja nisam smjela. Ona je otišla spavati, jer « ja nemam s kim i zašto čekati, nemam se čemu veseliti « , rekla je. Tata je u jednoj sobi gledao tv, a ja u svojoj. Koliko sam mogla gledati kroz suze koje se nisu zaustavljale. Približila se ponoć. Izašla sam van. Na nebu se vidio vatromet, obitelji su se veselile, jedni drugima su čestitali. Ja nisam imala kome čestitati. Plakala sam. Ušla sam u kuću, čestitala tati i otišla nazad u svoj krevet, u svoju tamu, u svoju samoću, sa svojim suzama. Sljedeće jutro došla sam do mame da joj čestitam, pružila joj ruku i željela ju poljubiti. A ona, ona me nije ni pogledala, nije ni podigla pogled. Kako me je boljelo. Dalje čega se sjećam je to da je jedan dan, isto tako iz neznatnog razloga mama nastavila dalje kao da ništa nije bilo, kao da je sve u najboljem redu. Bez isprike, bez objašnjenja, bez ičega.
Nikada neću zaboraviti taj mamin hladan pogled, u njemu nije bilo ljubavi, majčinske ljubavi.
- 21:09 -
ponedjeljak, 21.08.2006.
Ne, ne, ne dam nikom da me dirne
Zatvorim oči i što vidim… Vidim opet onu istu djevojčicu, samo ovaj put je nekoliko godina starija. Koliko puta ju je dirao, koliko puta joj je radio stvari za koje još nikada nije ni čula, niti je znala što to sve znači, vjerujem da ni on sam nije znao što to točno radi, jer ipak samo je nekoliko godina stariji od nje, koliko puta je šutjela, nije ni suzu pustila dok bi ju on zlostavljao. Ali ona je mislila da mora šutjeti ili nije mislila ništa. I sama se pitam što je mislila, kako je to mogla dopustiti. Sve dok jednog dana opet nije došao do nje. Tada je počela plakati, tako jako plakati, tada više nije mogla, nije htjela. Mislim da se nakon toga on zamislio jer više nikada nije ništa niti pokušao. Možda su ga dirnule njene suze, ako ga je išta uopće moglo dirnuti. Kakva je to osoba, kako netko može nekoga tako… nekoga tako nevinog. Danas sama sebi ne može oprostiti, smatra se krivom, smatra se odurnom i nikome nikada nije pričala o tome, ne želi osudu drugih, ne želi da ju drugi žale. Ali ju to svakim danom sve više ubija. Je li mogla nešto učiniti, je li mogla nešto promijeniti? Sada je ionako kasno za sve, sada se već dogodilo. A na njoj su ostale trajne posljedice.
Nikada neću zaboraviti kako me zlostavljao i što mi je radio.
- 13:56 -
nedjelja, 20.08.2006.
Svakog si jutra bolje nego sutra i svaka noć je uvijek presudna
Nekako mi odgovaraju ovi stihovi. Svaka noć za mene je sve gora i gora. Dok sam budna i u pokretu sve je ok, ali čim legnem u krevet i ugasim svjetlo, nastupa tama u meni. Tada više ne vidim nadu, ne vidim izlaz. Pred licem mi se nižu slike, nižu pogreške, nižu gubitci, a sve se svodi na to da sam sama, da sam užasno usamljena. I tada suze klize niz moje obraze, sve dok ne zaspim. A taj san mi je spas, bijeg od svih tih ružnih prizora. Zatvorim oči i što vidim…
Vidim petogodišnjakinju i njenog dvije godine starijeg brata, vidim njihovu baku i djeda kojeg je djevojčica obožavala. Da, znam da je djed jako pio, da je nizao gluposti, da je baka živjela u strahu zbog njega. Ali isto tako znam da su svi znali da cijeli dan nosi bombu u džepu svog kaputa, svi su znali, a nitko nije ništa poduzeo. Ništa dok nije pao mrak, ali tada je već za sve bilo kasno. Sjećam se razdornog zvuka, sjećam se da su djevojčica i njezin brat potrčali roditeljima u zagrljaj, sjećam se uzvika « Josipe! Josipe! «. Ali se ne sjećam odgovora. Sjećam se da su se okrenuli, i što su ugledali nikada djevojčica nije zaboravila. Njezin djed, njezin uzor, njezina jedina ljubav je bila mrtva. Sjećam se da njezin brat nekoliko dana nije progovorio ni riječi. Sjećam se mame koja nijemo leži na krevetu. Sjećam se da djevojčica nije plakala, sve dok nije vidjela da njenog djeda, zatvorenog u lijesu, spuštaju u grob. Ali to je sve čega se sjećam. To je za sve zabranjena tema. To je nešto o čemu se nikada ne priča. Zar ga nitko ne oplakuje, zar nitko ne želi sada nakon 14 godina objasniti toj djeci što se zapravo dogodilo ili je puno jednostavnije pustiti to, pustiti da djevojčica mrzi svoju baku i okrivljuje ju za djedovu smrt, jer znam, ona ga je ubila, ona ga je stjerala u grob, kao što će i sve ostale. Da, mrzim ju i neću joj to nikada oprostiti. Nikada neću zaboraviti smrt svoga djeda, jer je ovdje svaki puta kad zatvorim oči.
- 13:38 -
subota, 19.08.2006.
Nastavljam dalje…
Ponekad se pitam do kada ću plaćati svoje grijehe, do kada ću ovako patiti. Da, sada sam ostala i bez njega, njega kome sam stvarno vjerovala, a sinoć, nakon razgovora s poznanicom, shvatile smo da nam laže, svaku riječ nam laže. I sada se pitam kome više mogu vjerovati. Jer, čitav život mi svi taje neke stvari, dvije godine sam bila s dečkom da bi mi on sada priznao da me cijelo vrijeme varao i lagao mi. Lijepo mi je to priznao, citirat ću ga : « Ja varam i to mi je posa! » Super. A sada i on, još jedan istoimeni dečko koji mi je lagao. A ja naivno povjerovala njegovim pjesmicama, njegovim cvjetnim poklonima, njegovim riječima. Da bi mi on sada rekao da ja lažem, da mi nikada nije rekao da me voli. Da bi ja sada saznala da je 10, ali samo 10 godina stariji nego što sam ja mislila. I pitam se kome sve još laže, što nam još krije. A ljudi kažu…imaj vjere u druge. U koga??
Ali sada više ne plačem zbog njega, plačem zbog svoje naivnosti, zbog toga što sam opet sama, zbog toga što mi Bog sve oduzima, svakoga koga zavolim, uvijek kada se na nekoga naviknem u životu, taj netko ode iz mog života, i svaki put ostaje praznina. Pitam se jesam li sada već potpuno prazna iznutra. Ne mogu više ni plakati, ali suze uvijek iznova teku. Opet sama. I što imam od života. Da, imam obitelj, imam gdje spavati i što jesti, imam zdravlje, ali imam li ljubav? Ne osjećam ljubav, moji roditelji mi nisu rekli da me vole već godinama, već me godinama nisu zagrlili. A tako mi treba nečiji zagrljaj, samo da tako ostanem u tišini nekoliko minuta, da osjetim da nisam sama, da je nekome stalo do mene, ali uistinu stalo. Boli me, boli me…
- 20:47 -
