Ponekad se pitam kakva sam ja to osoba. Danas dok sam čitala post na jednom blogu (neću reklamirati) počela sam plakati. Shvatila sam koliko je ta osoba patila, koliko možda još uvijek pati. Jučer dok sam razgovarala s prijateljem shvatila sam koliko pati zbog svoje bolesti, iako to ne želi priznati, on pati. Pomislila sam na svoju patnju. Moja je s obzirom na njihovu neznatna, ali je tu i ne mogu se pretvarati da je sve ok, kad nije. Ne mogu biti sretna kad nisam. Ne mogu biti sretna zbog života kojeg imam, kad nisam sretna. Depresija…nešto najgore što mi se dogodilo prije godinu dana, nešto iz čega sam mislila da se neću uspjeti izvući. Ali nakon mjeseci borbe (odnosno neborbe, nezainteresiranosti) uspjela sam. Svanulo je jedno jutro kada sam sama sebi rekla da ne mogu dalje ovako. I pomalo, uz pomoć prijateljice, uspjela sam. Ili sam samo mislila da sam uspjela. Jer osjećam da opet tonem. Tonem, a nigdje se ne vidi obala, nigdje ne vidim pojas za spašavanje. Ne vidim smisao za borbu, za život, za bilo što. Mnogi bi rekli: «što još hoćeš u životu, nezahvalna si, nisi ni svjesna koliko si zapravo sretna». Ali ti isti ljudi ne znaju da duboko u sebi sam tako nesretna i tako usamljena, da duboko u sebi nemam ništa, isprazna sam, tako siromašna duhom.
Danas u propovijedi biskupa zapamtila sam posebno jedan dio: «kada sam usamljen, tužan, sjednem na miru, koncentriram se, saberem, i osjetim da nisam sam, da je Bog uz mene. On je moja utjeha, moja snaga». Zašto onda ne mogu otkriti tu utjehu, zašto onda ne pronalazim tu snagu. Jer sada mi je potrebna najviše.
Ps 23, 4
«Pa da mi je i dolinom smrti proći,
zla se ne bojim, jer si ti sa mnom.
Tvoj štap i palica tvoja
utjeha su meni.»
Post je objavljen 26.08.2006. u 19:22 sati.