Zatvorim oči i što vidim… Vidim opet onu istu djevojčicu, samo ovaj put je nekoliko godina starija. Koliko puta ju je dirao, koliko puta joj je radio stvari za koje još nikada nije ni čula, niti je znala što to sve znači, vjerujem da ni on sam nije znao što to točno radi, jer ipak samo je nekoliko godina stariji od nje, koliko puta je šutjela, nije ni suzu pustila dok bi ju on zlostavljao. Ali ona je mislila da mora šutjeti ili nije mislila ništa. I sama se pitam što je mislila, kako je to mogla dopustiti. Sve dok jednog dana opet nije došao do nje. Tada je počela plakati, tako jako plakati, tada više nije mogla, nije htjela. Mislim da se nakon toga on zamislio jer više nikada nije ništa niti pokušao. Možda su ga dirnule njene suze, ako ga je išta uopće moglo dirnuti. Kakva je to osoba, kako netko može nekoga tako… nekoga tako nevinog. Danas sama sebi ne može oprostiti, smatra se krivom, smatra se odurnom i nikome nikada nije pričala o tome, ne želi osudu drugih, ne želi da ju drugi žale. Ali ju to svakim danom sve više ubija. Je li mogla nešto učiniti, je li mogla nešto promijeniti? Sada je ionako kasno za sve, sada se već dogodilo. A na njoj su ostale trajne posljedice.
Nikada neću zaboraviti kako me zlostavljao i što mi je radio.
Post je objavljen 21.08.2006. u 13:56 sati.