Moja prva prava ljubav…često o njemu razmišljam. On nije bio dječja ludost, on nije bio prolazna zaljubljenost, on nije bio jedan u nizu avantura (a ni nisam sklona avanturama). On je bio moja prava ljubav, on je bio moja radost, on je bio moj život, moj smisao, moje sve. Kada sam bila tužna on me nasmijao, kada sam bila sretna radovao se sa mnom, bio je uvijek sa mnom, iako je rijetko kada bio blizu mene. Naši susreti su bili puni ljubavi i nježnosti, baš zato što su bili rijetki. Znalo je proći i više od mjesec dana, a da se nismo vidjeli. Tada bi oboje već venuli, čeznuli. Ali zato kada smo se vidjeli nismo se željeli razdvojiti, iako smo znali da nas to opet čeka, da će nas ubrzo opet razdvajati kilometri. Ljubav na daljinu nije ništa što bih drugima preporučila, iako je moguće ako je ljubav prava i čvrsta, ako vjerujete jedno drugome. On je bio posebno nježan, on bi učinio sve za mene. To je ono u što sam vjerovala. I dok smo smišljali imena našoj djeci, dok smo planirali naše vjenčanje, nisam bila ni svjesna prave istine. Dok nisu počeli problemi. Prvi puta me ostavio nakon 8 mjeseci. Danima mi se nije javljao, nije odgovarao na poruke, nisam znala što mu je. Nismo se posvađali, sve je bilo u najboljem redu, trebao je doći preko božićnih praznika. Ali tada je nastala ta šutnja koja me ubijala. Na Božić sam ga prisilila jednom od milijun poslanih poruka da mi kaže što mu je. Odgovorio je da je s nama gotovo. Ostala sam u šoku, nisam znala što reći, nisam znala što misliti. Nije rekao razlog, nije rekao ništa drugo osim da je gotovo. Ubrzo sam mu poslala pismo, ali nisam niti očekivala odgovor na to pismo. Nisam očekivala ništa, a opet, očekivala sam da će mi jedan dan doći i reći da me voli i da ponovo želi biti moj smisao. Prolazili su mjeseci, mjeseci u kojima sam bila u potpunoj depresiji. Nisam danima jela, a zaspala bih tek nakon lijekova za spavanje. Bila sam sama, s nikim nisam o tome razgovarala, on je bio zabranjena tema. Jedan dan, nakon 4 mjeseca, javio mi se. Rekao je da nije više mogao izdržati tu udaljenost i zbog toga je prekinuo, ali sada vidi da ni ovako ne može više, da me i dalje voli. Polako, kako su dani prolazili, vraćalo se ono što smo imali prije. Ponovno smo bili zajedno, ovaj put smo se češće viđali. I sve je bilo u najboljem redu dok ga ja nisam prevarila ( o tome ću drugi put). Priznala sam mu što sam učinila, nakon toga znala sam što slijedi, znala sam da mi to neće oprostiti, koliko god se ja kajala i govorila mu da ga volim, jer jesam, voljela sam ga. No nakon nekoliko dana rekao mi je da mi može oprostiti, da mu treba malo vremena da vrati povjerenje, ali da misli da će opet sve biti kao prije. I tako su prolazili mjeseci, stvarno smo bili sretni. Ja sam bila sretna. Dok me nakon godinu dana nije opet ostavio. Samo jednog dana. Opet bez objašnjenja, opet bez riječi, opet bez svađe, bez razloga, ili ja taj razlog nisam vidjela. Dva mjeseca mu se nisam javljala, znao je poslati poruku, pitati kako sam, ali ja jednostavno više nisam željela razgovarati s njim. Jednu večer, večer prije mog prijemnog, dok sam ležala u tuđem stanu, u tuđem krevetu, sama u mraku, tužna, uplašena, poslala sam mu poruku. Počeli smo razgovarati. Rekao je da sada ima drugu curu, sestru svoje bivše (cure s kojom je bio prije mene). Nisam mogla vjerovati da je s tom curom, s sestrom svoje bivše, jer je ta bivša bila luda za njim, ali je zatrudnjela i morala se udati, ali ga je i dalje jednako voljela i on je to znao. Nisam mogla vjerovati da je takav gad i da im to radi. Pitala sam se tko je ta osoba, to nije bila osoba u koju sam se zaljubila. I tako malo pomalo govorio mi je neke stvari koje su rušile njegov ugled u mojim očima, koje su mi otvarale oči. Jednog dana rekao mi je «znam da me voliš». Ja sam malo razmislila, shvatila sam da mi zapravo više nije stalo, da je stvarno postao dio moje prošlosti, dio koji mi je nekad bio sve i koji mi je uljepšao jedno razdoblje života. To ću uvijek pamtiti, ali više nije bio moj smisao, više nije bio ono što sam željela. I tako mi je jednom rekao «Čuj, ja varam, i to mi je posao, cijelo vrijeme sam te varao, cijelo vrijeme sam ti lagao». Nekada bi me to uništilo, bacilo u depresiju, nekada bi to srušilo moju volju za život, ali sada ne. Pomislila sam kako je zapravo jadan, koliko sam ja naivna bila što sam mu vjerovala. Ali mi nije žao. Niti će mi ikada biti žao. Uvijek će imati posebno mjesto u mom sjećanju, ali to je sve. I unatoč svemu što mi je rekao i napravio, nadam se da će biti sretan i da njega nikada neće povrijediti tako kako je on povrijedio mene. Sada tek vidim da mogu biti jača od njega, od te želje da ga imam samo za sebe, sada vidim da mogu bez njega, da mi je bez njega i bolje. Ali uvijek će ostati sjećanje na jednu ljubav, na prvu ljubav, na slatke riječi, na poljupce i ono «volim te, malena».
Post je objavljen 30.08.2006. u 21:24 sati.