četvrtak, 08.06.2006.
MOGU, HOĆU, MORAM!!!
Želim ti reći hvala. Hvala što si me saslušao, što si bio tu kada mi je bio potreban netko. Znam da ni tebi nije lako, znam da imaš svojih problema, ali si imao strpljenja. I zbog toga sam ti neizmjerno zahvalna. Pamtit ću tvoje riječi zauvijek. Zapamti : « To ti je jedini način da se izvučeš iz tog pakla u kojem si. Reci si – mogu, hoću, moram. Radi sve sa smiješkom i ne daj da te itko naživcira i ne vjeruj nikome. «
Vrtim te riječi u svojoj glavi. Kao da si mi svojom potporom sinoć napunio baterije, podigao me kad sam pala. Jer više nisam mogla sama. A nikoga nemam kraj sebe. Ti si me oživio. Ti si me potaknuo. Ti si me probudio iz ovog sna iz kojeg se nisam mogla, nisam željela probuditi. Ti si mi dao snagu koju trebam, ljubav koju nisam imala. Ti si jednostavno slušao i nisi osuđivao. Ne bi uspjela bez tebe. Možda nisam zaslužila to od tebe, jer sam stvarno bila bezobrazna. Oprosti mi. Znaš da bi uvijek sve učinila za tebe. I ono sinoć nije bio naš oproštaj, nije bilo « zbogom ». Biti ćemo uvijek zajedno, bar mislima, a to mi je dovoljno.
Hvala ti, braco!
- 23:20 -
srijeda, 07.06.2006.
UČIM LI….
Zar me svaki put moraš pitati : « Učiš li? Kako napreduje učenje? Što si danas naučila? Prihvati se posla, zapni i upiši to. »
Mrzim sva ta dobronamjerna pitanja, sve te dobronamjerne savjete. Znam da moram učiti, ali nitko se ne pita mogu li ja to više. Nemam više snage i volje za učenje. Dosta mi je toga. « Samo još da upišeš i onda će sve biti dobro! « - Dobro? Što će biti dobro? Zar će netko drugi završiti taj fakultet umjesto mene? Jer, to bi bilo dobro! A ovako znam da me i nakon tih upisa čeka još nekoliko godina učenja. A više se ne mogu prisiliti. Nisam koncentrirana, ne ulazi u glavu, a ono što uđe ispari brže nego što mi je trebalo da upamtim. Toliko detalja, toliko sitnica, toliko toga… I onda još taj rizik, nitko mi ne garantira da ću uspjeti. A što ako ne uspijem? Poznajem se, biti ću u totalnoj depresiji… A ne treba mi to, ne opet, ne više. Znam koliko mi je bilo teško prvi put izvući se iz tog stanja, koliko mjeseci borbe.
« Da, puno učim, oko 6-7 sati dnevno. Napredujem svaki dan sve više. « Tako glasi moj lažni odgovor, jer se bojim priznati da mi ne ide. Čega god se primim, za dva dana ostavim. A mislim da je upravo to ono što je mama htjela postići, to da nemam volju za fax. Fax, koji je bio moj cilj, moj jedini san od kad se školujem. Bravo mama, pobijedila si i ovaj put. Svaka čast.
- 23:41 -
utorak, 06.06.2006.
KAŽU : « DOBRA SI PRIJATELJICA! »
Razočarala sam se… Opet. Sjetila sam se jedne dobronamjerne rečenice prijatelja : « ne zaslužuješ to, dobra si prijateljica». Dosta mi je toga da mi svi govore kako sam dobra prijateljica. Zašto nikome ne mogu biti dobra cura?! I ne zaslužujem puno toga, znam to, ali opet mi svi to čine, baš to što ne zaslužujem. Opet me svi iznova, i opet, i opet, svaki put razočaraju i povrijede i ostave i još, kao sol na ranu, dodaju: «dobra si prijateljica».
Umorna sam od toga, od svega, od ove boli, od ovih suza, od ove samoće. Do kada, Bože, koliko još moram trpjeti?! Ne ostavljaj me samu sa ovom tugom, neću to moći podnijeti.
Bila sam jučer na brani. Stala sam i gledala kako voda brzo teče, a kada sam ju dodirnula bila je ledena. Prvi put sam pomislila kako bi jednostavno bilo ubiti se, pustiti da me ta voda odnese u nepovrat, da se moje suze sjedine s hladnom vodom i da me nema. Ne bi nitko ni primijetio da me nema. A to je tako jednostavno. Trgnuli su me zvukovi automobila, kao Božji glas «ja sam s tobom, ne gubi nadu».
Razmišljala sam o samoubojstvu!! Pa što je to sa mnom?! Kako da si pomognem?! A nitko drugi ni ne pokušava pomoći, nitko od onih koji uporno govore:
« DOBRA SI PRIJATELJICA! »
Gdje su onda svi ti dobri prijatelji?!
- 23:25 -
