Razočarala sam se… Opet. Sjetila sam se jedne dobronamjerne rečenice prijatelja : « ne zaslužuješ to, dobra si prijateljica». Dosta mi je toga da mi svi govore kako sam dobra prijateljica. Zašto nikome ne mogu biti dobra cura?! I ne zaslužujem puno toga, znam to, ali opet mi svi to čine, baš to što ne zaslužujem. Opet me svi iznova, i opet, i opet, svaki put razočaraju i povrijede i ostave i još, kao sol na ranu, dodaju: «dobra si prijateljica».
Umorna sam od toga, od svega, od ove boli, od ovih suza, od ove samoće. Do kada, Bože, koliko još moram trpjeti?! Ne ostavljaj me samu sa ovom tugom, neću to moći podnijeti.
Bila sam jučer na brani. Stala sam i gledala kako voda brzo teče, a kada sam ju dodirnula bila je ledena. Prvi put sam pomislila kako bi jednostavno bilo ubiti se, pustiti da me ta voda odnese u nepovrat, da se moje suze sjedine s hladnom vodom i da me nema. Ne bi nitko ni primijetio da me nema. A to je tako jednostavno. Trgnuli su me zvukovi automobila, kao Božji glas «ja sam s tobom, ne gubi nadu».
Razmišljala sam o samoubojstvu!! Pa što je to sa mnom?! Kako da si pomognem?! A nitko drugi ni ne pokušava pomoći, nitko od onih koji uporno govore:
« DOBRA SI PRIJATELJICA! »
Gdje su onda svi ti dobri prijatelji?!
Post je objavljen 06.06.2006. u 23:25 sati.