Inače sam osoba koja se nikada ne sjeća svojih snova i tako mi je žao zbog toga. Ali ovaj san sam zapamtila. Budući da čekam rezultate natječaja za smještaj u dom, toliko sam time okupirana da sam počela to i sanjati. Mislim, a i oni su stvarno biseri. Molbe su se slale do kraja srpnja, a rezultate će objaviti 15.rujna. I sada neka oni koji ne uspiju dobiti dom uspiju u 15 dana naći neki stan, jer nam 2.listopada počinju predavanja. Tako da sam živčana zbog toga. I tako…sanjala ja da je jedan dan došao poštar i donio mi veliku žutu kovertu na kojoj je velikim slovima pisalo LAŠČINA (vjerojatno zato što sam tražila baš taj dom). Kada sam otvorila pisalo je da nisam dobila dom, ali ne dom Laščina nego nisam dobila nijedan dom. Počela sam plakati, pitala sam se kako je to moguće, pa imam dobre ocjene, tata mi je dragovoljac i ja ne dobijem sobu. Plakala sam i plakala, ali ne zato što nisam dobila dom, nego zato što neću moći biti kraj prijatelja. On je također na Laščini i cijelo ljeto se dogovaramo oko toga da ćemo biti blizu jedno drugome i da ćemo sve raditi zajedno. On je osoba koja mi je pružila ovih dana, ovih mjeseci više potpore nego svi drugi u mom životu. Uglavnom, plakala sam zbog toga, a nisam ni razmišljala o traženju stana. I tu sam se probudila. Kada sam danas poslala poruku tom prijatelju, smijao se, i rekao da će me primiti u svoju sobu ako se to dogodi i neka ne plačem više nikada. Te njegove riječi su mi zvučale tako toplo i značile su mi više nego sve druge sladunjave riječi, jer sam znala da je uz mene.
I tako ja i dalje čekam rezultate tog glupog natječaja i nadam se…
Post je objavljen 31.08.2006. u 20:06 sati.