|
Toga su dana zvonile riječi.
Udarale joj u krhke rubove misli i lomile sve pred sobom. Yuriko je uzela tablete. Sve ih je progutala, šaku, dvije...koliko god ih ima. Obukla se u crvenu boju i legla kao napunjena lutka na krevet. Sad će samo čekati. I plafon što joj dolazi u susret, i prozor koji nestaje i vrata što govore jezikom drvenim. Mora da na ovom svijetu postoji ona tipka za izlaz. (Pritisni Yuriko) U čekanju joj se učini da sve ima smisla. Kasno je sad, Yuriko mila. Prepusti se. I odi jednom zauvijek. I otišla je. Sahranili su je u nekom vrtu ispod trešnje. Tamo gdje ljudi pišu pjesme a ptice kljucaju u košpice. |
|
U zreloj noći, kao u crvenoj trešnji, kuca srce male Yuriko.
Ona hoda nizvodno, bosa i zamišljena. Dvije sjene prate njen tihi korak. Ona traži svog zeca. On otišao je još davno u potragu za Diem. Sad ih je izgubila obojicu. Sedam ptica s istoka vidjele su ga na ovom putu. Ona im vjeruje. U jednom od trenutaka sjene se razbježaše i stopiše se s mrakom. Ostala je sama nasred prašnjavog puteljka. Jedan čovjek na konju ide joj u susret. Njegov šešir skriva mu noćno lice. On je noćnik. -Yuriko... prozove je i sjaši s konja U rukama nosi njenog mrtvog zeca. Baca joj ga pred noge. Onda odlazi. Yuriko se spusti na koljena i nasloni svog mrtvog zeku uz tužne grudi. Cvili kao kad je rat i kad umiru djeca. I ribe iz vode poletješe zrakom....i ptice iz zraka zaroniše vodom. Tuga je. I ništa drugo nije. |