* Yuriko Dagger *

Yuriko hrani sedam ptica s istoka.
Gleda kako
niz ulicu izgubljena djeca nose pronađene igračke.
Odnijet će ih u okrugle sobe.
Tamo ih slažu u redove. Glade ih i obožavaju.
Jednom ih je posjetila. Davno, kad je u noći bio dan.
Od njih je dobila svoj bodež. Njime može prerezati čitav svijet.
Sasjeći ga na komade i prosuti u svemir.
Noć je. Nedaleko od nje njišu se prazne ljuljačke.
Ili joj se bar tako čini.

Sinoć su u parku našli mrtvog čovjeka.

Noć je. Yuriko sjedi u krošnji starog hrasta.
U zgradi preko puta gori svjetlo na katu broj 2.
U tom svjetlu jedan čovjek udara jednu ženu i jedno dijete plače.
U tom plaču jedno dijete nasrće na jednog čovjeka koji udara.
Jedan čovjek uzima dijete za kosu i baca ga u zid.
Yuriko skoči sa stabla, izvadi svoj bodež i bosa otrči u ulaz zgrade u kojoj jedno dijete leži na podu, na katu broj 2.
Ušla je na vrata i zabila svoj mali bodež u čovjekov debeli i oznojeni vrat.
Žena je vrištala, dijete je ležalo.
Yuriko je istrčala iz zgrade a čovjek za njom.
Popela se na svoj hrast i čekala. Kad je stigao skočila je na njega i udarala bodežom iz sve snage.
Čovjek ju je počeo daviti. Bodež je pao u mrak.
Nedugo zatim pao je i čovjek, u mrak. Prestao je disati iz svojih odvratnih pluća.
Yuriko je još jednom pogledala prema prozoru na kojem jedna žena drži dijete u naručju a onda otrčala u svoj mali stan.
Oprala je svoja crvena stopala i crvene ruke.
Drhtala je još dugo u mraku sobe..zaspala je u svitanje.

Ona nema stvarnost.
Dok spava sanja svoje mnogobrojne živote.

Na ulasku u šumu susreće jelena.
-Kud si krenula malena? -upita je jelen
- Tražim svog zeku, nema ga već danima.
-A kako izgleda tvoj zeko?
-Bijel je i zna skakati unazad.
-Hm, nisam još vidio zeca koji skače unazad.

Yuriko se probudila na osmom katu nebodera. Pogledala je kroz prozor.
Neko dijete igra se u pješčaniku. Podiže pogled prema njoj.
-Mamice, hoće li skoro ručak ili se mogu još malo igrati?
Yuriko se osvrće oko sebe. Čini joj se da dijete govori baš njoj.
Uputila se do ogledala.
-To ne može biti istina!!!!!
Opipavla je svojim odraslim rukama svoje zrelo lice.
Odjednom se nasmija iz sveg srca, otrčala je na prozor.
-Mišiću, dođi gore, gotov je ručak!
Htjela je dodirnuti svoje dijete, zagrliti ga...uzlupano srce joj je skoro iskočilo iz grudi.
Otvorila je frižider i vadila namirnice, nešto ću već smisliti...
Čini joj se da već čuje lift.
Takvo uzbuđenje još nikad nije osjetila.
Krenula je prema ulaznim vratima.
-Misliš da bih te pustio da je vidiš? -reče bijeli zeko i stade ispred nje.
-Zečiću, zašto mi to radiš?
-Samo dva skoka unazad i ti ćeš opet biti djevojčica.
- Molim te, dopusti mi da je vidim. Molim te. Već je i plakati počela.
Ali zeko je neumoljiv. Skoknuo je unazad...hop-hop.
Yuriko ostade sama nasred sobice. Tužno gleda u svoje dječje ruke.
Mala lampa obasjava taj neobičan prizor.

Yuriko je uzela knjigu i pročitala:

Nebo je bilo sve niže i niže i onda se gotovo okomito pred nama spustilo u more kao golema pregrada od debela stakla. Dotle smo stigli gdje valovi udaraju u to staklo, a iza stakla ništa, prznina, neka svjetla i tama. Stali smo brodom uz samo staklo i dlanovima ga opipali, i jeza te granice prošla nam je svima kroz kralješke, nismo rekli ni riječi. Staklo se podizalo iznad nas u beskraj, spuštalo se u dubinu koliko se moglo vidjeti kroz more. A tada...Tada smo sasvim određeno, premda malo nejasno, zbog debljine stakla i loma svjetlosti, vidjeli s onu stranu jedno golemo ljudsko biće...