|
Yuriko je uzela knjigu i pročitala:
Nebo je bilo sve niže i niže i onda se gotovo okomito pred nama spustilo u more kao golema pregrada od debela stakla. Dotle smo stigli gdje valovi udaraju u to staklo, a iza stakla ništa, prznina, neka svjetla i tama. Stali smo brodom uz samo staklo i dlanovima ga opipali, i jeza te granice prošla nam je svima kroz kralješke, nismo rekli ni riječi. Staklo se podizalo iznad nas u beskraj, spuštalo se u dubinu koliko se moglo vidjeti kroz more. A tada...Tada smo sasvim određeno, premda malo nejasno, zbog debljine stakla i loma svjetlosti, vidjeli s onu stranu jedno golemo ljudsko biće... |